Ne znam za vas ali mene takva izjava uznemiruje, plaši i nasmijava istovremeno, čak i toliko da se zapitam što to stoji iza njezine veličanstvene samodostatnosti i pretencioznosti. Uznemiri me, ali i otvori puno pitanja na koje ljudi, upravo ti ljudi koji je izgovaraju nerijetko imaju spreman odgovor.

Da sam se ikada vodila mišlju “Ja sam ti takva i gotovo!”, sigurna sam, ma dajem ruku vatru u to, ne bi bila tu gdje danas jesam. Zašto? Zato što mi moja zemaljska isključivost ne bi dozvolila da se otisnem od one jednom nezadovoljne Ingrid koja je u životu oduvijek težila činiti, biti i osjećati više. Puno više nego što joj je to društvo jednom davno dozvolilo. I zato, da sam se ikada vodila motom ili što god to bilo „Ja sam ti takva i gotovo!“ ne bi imala petlju sastati se sa svojim pogreškama, krivim zaključcima, očekivanjima i predrasudama, i otvoreno im i s punom šakom hrabrosti u lice prosuti riječi:

I upravo iz tog razloga, razloga razumnosti smatram da svaka duša može napredovati dok god je svjesna da vlastiti temperament ne može mijenjati, ali karakter itekako može. I da sve one negativne aspekte karakatera ne samo da želi promijeniti, već i mora. Ako želi biti bolji čovjek naravno. Najprije sebi, a onda i drugima.

Susrećem mnogo različitih ljudi. Pametnih i malo manje pametnih ljudi. Dok prvi šute i rade, ovi drugi neprestano uzvikuju riječi „Takva/takav sam i gotovo!“. I gotovi su. I prije nego igdje krenu. Bili su i ostali svršeni zgoditak u vlastitoj igri koju nikada nisu zaigrali. I danas se pitaju ista pitanja. Kako to da on/ona ima i jest više? Bit će da ima više sreće. To ih tješi, to ih ostavlja u kući vlastite drame. Komedija se uvijek pripisuje nedovršenima, a osmijeh priglupima. Koje li glupe, priproste zablude koja hrani samo one koji se ne usude probati ništa novo.

Zovite me utopijskim degenerikom, vječitom sanjalicom ili kako god želite, no ja zaista mislim, ili bolje reći osjećam da je svaki čovjek za života pomalo poput Kafkinog Gregora Samse i da prolazi svoj unutarnji i vanjski preobražaj dok god diše, i da je zato toliko malodušno ali i blesavo izgovarati riječi „Takva/takav sam i gotovo“ za vrijeme “igre” u kojoj najveće zgoditke postižu upravo oni koji znaju da je moguće preobraziti – s(v)e i to tek jednim potezom.

Potezom života koji će u jednom trenutku za svakoga od nas značiti nadljudski trud, bezuvjetnu vjeru i tisuću koraka izvan poznatih zidova. A na nama je onda da se zapitamo jesmo li stvarno gotovi ili smo možda – tek počeli?!

...

Izvorni tekst pročitajte ovdje,  na blogu Ingrid Divković. 

O autorici:

Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.

Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.