Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ne radujemo se mi ljetu, mi se radujemo sebi samima!

Nije stvar ni u predivnim plažama, ni u moru, ni u palmama i borovima, ni u besprijekornom Instagram feedu… Stvar je u tome što je to onih par tjedana kad smo mi stvarno MI.

Zašto je ljeto nešto što čekamo cijelu godinu, obećana zemlja sreće, dani do kojih nestrpljivo križamo datume na kalendaru, period za koji živimo, a nerijetko i crnčimo onih preostalih 300 i kusur dana godišnje? Ne znam koliko činjenica da mi je i nakon osam godina Zagreba još uvijek jedino stvarno „doma“ moj rodni Split utječe na moju percepciju godišnjih doba i raspodjelu uživanja po njima, ali nekako mi se čini da i ovi moji kontinentalni prijatelji imaju ista mjerila. I meni i njima se život često svodi na čekanje, a još češće na čekanje ljeta. I nerijetko se u našim beskrajnim kavama složimo kako nam je od svih životnih scenarija favorit onaj u kojem po cijele dane bosi i goli na nekom otoku landramo na relaciji kuća-plaža, slani jedemo ribu, umjesto šminke nosimo maslinovo ulje od nosa do malog nožnog prsta i smijemo se toliko da nam za ostatak godine ostanu bijele bore smijalice na garavim licima.

I nije kod ljeta stvar ni u bijegu od stvarnosti, ni u ne otvaranju portala, ni u čitanju svih onih knjiga koje preko godine na policama skupljaju prašinu, niti u svim ostalim vrstama i oblicima uživanja koje ne stignemo od života u koji se zapetljamo i od svih onih „moram“ zbog kojih zaboravimo na one „volim“ stvari. A, realno, ništa ne moraš osim živjeti. Nije stvar ni u predivnim plažama, ni u moru, ni u palmama i borovima, ni u besprijekornom Instagram feedu… Stvar je u tome što je to onih par tjedana kad smo mi stvarno MI. Ne radujemo se mi ljetu, mi se radujemo sebi samima! Spoznaja je to koja me plesnula posred lica ovog ljeta kad mi je sestra na kraju jednog tipičnog ljetnog dana rekla kako je jednostavno nemoguće koliko podjetinjim kad se susretnem s morem, a ja promislila kako je od mog susreta s morem još nevjerojatniji moj susret sa samom sobom.

I nije stvar u moru. Stvar je u tome da tek kad skinemo sve šminke, odjeću, remenje i maske, kad porušimo sve barijere i kalupe u koje se stavljamo svaki dan, tek onda mi postanemo mi.

Kukavica svjetska koja se boji vlastite sjene 300tinjak dana u godini odjednom skače s nekoliko metara stijena, znajući da će plesnuti dolje o morsku površinu kao vreća cementa jer su skokovi vještina koju usprkos morskim genima nikad nisam savladala. I plesnem i idem opet. I opet. I opet.

U toj obećanoj zemlji ljeta u odsudstvu svih moranja, mi postajemo ono što stvarno jesmo. Ne osjećamo se kao da svijet od nas očekuje da zadovoljavamo njegove kriterije normalnog, da peglamo kosu, da se šminkamo, da lakiramo nokte, da nosimo štikle, da se pravimo fini i onda kad bismo bose noge dignuli na stol, da progutamo onda kad bismo vrisnuli. U toj obećanoj zemlji ljeta svako jutro kad otvorim oči šapnem onako sama za sebe „daj, živote, mani me se“. I on me zaista zaobiđe u najširem mogućem luku, puštajući me da od njega biram samo ono što zaista želim.

I kako onda ne osjetiti to da smo svi mi stvarne osobe samo ljeti? Kako onda ne percipirati sve ostalo kao okvire i prilagođavanje svijetu koji nije krojen po našim mjerama? Kako se onda vratiti u kalupe stvarnosti nahranjene duše i staviti ju na dijetu ponovno do sljedećeg ljeta i ponovnog susreta sa samim sobom?

Nikako. Eto kako.

Treba ponijeti što više tog ljeta sa sobom kroz ostatak godine. Sol će se isprati s kože, koža će izgubiti boju, a kosa onaj „messy hair, don’t care“ moment, ali daj da zadržimo malo sebe onakvih najiskrenijih i najogoljenijih i ostatak godine.

Skupimo onu istu hrabrost koja nam treba za skok s litice u more i krenimo krojiti svijet po sebi, umjesto da svakodnevno sebe prekrajamo po njemu.

To mi se čini kao jedini trik kako od stvarnosti napraviti mjesto s kojeg ne treba bježati.

To mi se čini kao jedini način kako sresti samog sebe nešto češće nego jednom godišnje.

 

O autorici:


Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.