'Ne želim bit zločesta, ali...', kaže gospođa i postane zla

Da moram odabrat favorit među vijestima u zadnjih tjedan dana, ne znam koja bi pobijedila.

Snijeg u Austriji?

Gola Karleuša koja ipak nije?

C vitamin?

Jaje koje je najlajkanija stvar na instagramu ikad?

“Otkačena” čestitka za srpski Božić?

“Pred žirijem je jako težak izbor, svi ste TOLIKO talentirani, svatko na svoj način.”

Možda ova čestitka ipak zaslužuje prvo mjesto.

“Mene nisu odgojili da mrzim…” ali dopustite da poželim sretan Božić Srbima uz sliku odsječene četničke glave.

Sviđa mi se ta formulacija.

Ne formulacija čestitke, ovo drugo - “mene nisu odgojili da mrzim…”

Generalno sam veliki fan takvih početaka rečenica jer uvijek znaš je da ono što slijedi upravo ono što je najavljeno da neće.

“Ne želim da ispadne kao da požurujem, ali” rekao je svatko prije nego što je nekoga požurio.

“Ne želim bit bezobrazna, ali” samo ću nabrojat nekoliko bezobraznih stvari.

Devet od devet ljudi koji kaže da ne bi htjeli ispast bezobrazni znaju da će se upravo bezobrazno olakšat za 3 mjeseca unaprijed po abecednom redu.

“Ne bi htjela tračat…” - jel se ikad nakon ove rečenice dogodilo da nastavak bude: “pa ni neću”?

Normalno da nije.

To je uvod u Olimpijadu tračanja, kao što je “ne želim zvučat zločesto” uvod u kritiziranje frendice koja u haljini u kojoj je slavila Novu izgleda kao sajam polovnih prostitutki.

Naravno, niti jedna normalna žena to neće stvarno reć frendici, ne u facu.

Eventualno će podijelit u grupnoj Whatsapp poruci s par najbližih frendica, minus ova o kojoj se priča.

Osim ako ti je najbolja prijateljica - njoj ćeš reć da decentno podsjeća na prostituciju, uz odabrane riječi, jer ju voliš. I naravno, privatno.

A ako je poznata osoba - onda može i na Fejs.

Da imam kunu za svaki put kad sam od nekog na Facebooku dobila “srdačan, ne-želim-zvučat-zločesto-ali” savjet koji nitko nije tražio, mogla bi poslat torbice u spa da se odmaraju.

E i još jedna vijest koju sam skoro zaboravila - uskoro stiže zakon o pojačanom kontroliranju komentara na portalima, zbog čega bi portali i community manageri mogli zakonski odgovarati za širenje mržnje od strane komentatora.

To znači da će možda onemogućiti komentiranje jer portali neće moć kontrolirat toliku količinu komentara, što je opasno zbog slobode govora.

Po zakonu bi se kažnjavale samo velike stvari s puno mržnje, ne ove “benigne” - i dalje ćete ispod moje slike smjet napisat da sam ružna, to vam nitko neće moć zakonski zamjerit.

Ali kad smo kod slobode govora i izražavanja mišljenja, imam jedno pitanje koje mi prolazi kroz glavu kad vidim kakve stvari ljudi pišu ispod tuđih objava.

Pogotovo ako je javna osoba.

Čak i ako misliš da sam ja ružna, da je Maja Šuput premršava i da Jacques Houdek ima podbradak - zašto to moraš napisat?

Kako ti to ispunjava dan?

Kome to donosi ljubav?

(Neki) ljudi misle da je, čim si jednom ili dvaput bio na televiziji, sasvim prihvatljivo da se prema tebi ponašaju onako kako se NIKAD u životu ne bi ponašali da stojiš pred njima. Ni prema ikom drugom.

Ma u biti, zašto da pričam kad vam mogu pokazat?

Ovo mi je jedan od dražih primjera, stigao je nedavno u inbox od gospođe koja je vjerojatno bila inspiracija za pjesmu Moja mater te traži.

Odaberite najdraži dio ako možete.

Možda ovo “nedorasla zadatku”, jer zvuči kao rečenica iz Krim tim 2.

Ali lako za ovu gospođu ugodnog glasa, na livadi u parkiću uvijek znaš prepoznat govno i samo ga zaobiđeš.

Ima i stvari na koje se “ne smiješ naljutit jer su to dobronamjerne kritike”.

Nedavno mi se u inbox javila jedna simpatična cura - vidjela me, kaže, maloprije u nekom dućanu, i baš joj je bilo drago, ali mora mi reć da sam joj se malo “ubucila” tijekom praznika. “Uživaj!”

Hvala vam od srca.

Pa evo, recite mi onako objektivno, čak i ako se načelno ne volite složit sa mnom jer sam vam glupa - jel to normalno?

Jel normalno da neka mlada djevojka u subotu u 5 popodne uzme mobitel i pošalje osobi koju ne poznaje da joj se malo ubucila?

Jel normalno da ti netko dođe na profil i napiše “hitno se vraćaj u brinete, ovo plavo ti užasno stoji, izgledaš jeftino!”

Jel normalno da je mene prije par godina neki svoje sestre sin agresivno izvrijeđao jer - NEMAM PVC PROZORE?

Ne šalim se. Vidio mi je stare prozore i poslao malenu, zločestu zadaćnicu o njima.

Jel normalno nekom napisat: “Stalno si u ovom kaputu, daj se više presvuci?”

I to sam dobila jer - nosim isti kaput svaki dan i na većini slika sam u njemu.

Kakvi su to ljudi?

Gdje rastu?

Čime se hrane i zašto ne C vitaminom?

Lako za to jesam li se ja ili nisam udebljala (normalno da jesam, jer FRANCUSKA SALATA) i za to koja boja kose mi bolje stoji prema tuđem mišljenju - to su sve normalne stvari koje primijetiš i bilo bi glupo da svaka gospođa misli da sam joj simpatičnija s plavom kosom.

Ali ovo “izvoliš postat brineta” i “samo da ti javim da si debela”, uz dužno poštovanje svima, mora imat dijagnozu.

Kao i “opet si u ovom kaputu?!”

Zamisli da stojiš na tramvajskoj stanici, priđe ti gospođa Mirjana koju vidiš prvi put u životu i kaže “sorry, ne želim bit bezobrazna, ali meni su ove tvoje cipele jako ružne, a i već sam te vidjela u ovom kaputu.”

Koja bi ti bila reakcija?

Vjerojatno bi se maknula 17 koraka sjeverno i počela tipkat poruku “na stanici je neka luđakinja…”

Ili bi, ako imaš loš dan, ljubazno odgovorila gospođi Mirjani da je to prekrasna slučajnost jer onda tvoje cipele savršeno idu uz njenu facu.

Zamisli da netko došeće do tebe i kaže: “Ruke ti izgledaju jako staro, vidi se da ti fali puno vitamina.”

To je dobronamjerna i topla riječ koju sam dobila od neke random gospođe u petak. I koju ne bi ni primijetila da se ona nije jako potrudila da ju primijetim.

Objavila sam sliku u kojoj držim C vitamin - zbog čega sam dobila i par jako bijesnih poruka od sljedbe Klinike Pernar - a gospođa se očima zalijepila za moju ruku.

“Ne bih htjela bit zločesta, ali ruka ti izgleda užasno staro.” - rekla je ona, puna te najljepše, ženske dobroćudnosti.

“Ma fali mi C vitamina” - odgovorila sam i stavila malog unicorna na kraj jer znam da ponekad znam bit bezobrazna prema ljudima koji “samo kažu svoje mišljenje”, a to je nešto na čemu pokušavam radit. Ne trebam odmah pitat gospođu zašto se bavi mojim rukama kad sigurno postoji neka knjiga koju može pročitat, možda je stvarno dobronamjerna. Možda ima napuknut ekran na mobitelu i čini joj se da su popucale moje ruke. Vjerojatno je jedna sasvim draga i pristojna gospođa.

“Fali tebi draga moja jako puno SVIH vitamina očito” - nije se dala gospođa koja ne želi bit zločesta, a već se u komentarima počela prepucavat s par ljudi koji govore da imam sasvim

normalnu ruku: ”Ruka joj glumi Kirka Douglsa, hihihi” - sva je vesela i šašava naša ušećerena gospođa, tko sam ja da joj kvarim raspoloženje?

“Ma taman sam bila na treningu pa možda izgleda malo hrapavo” - pokušavala sam se opravdat, iako ni sama ne znam zašto. Valjda zato jer stvarno učim bit tolerantnija.

“Nema to veze s treningom, vidim da tu fali jako puno vitamina” - ne staje vesela gospođa. Kao onaj aje reko štaje vuk - netrza.

I kako da čovjek ostane mio prema takvoj lojnoj žlijezdi punoj savjeta koje nitko nije tražio?

“Ti si javna osoba i moraš bit spremna na kritiku!” - rekla je kad joj na zadnji komentar nisam odgovorila lijepo kao na prva tri.

“Sama si to tražila.”

Ja sam, dakle, javna osoba, što znači da svaka Ljiljana iz računovodstva ne samo da ima pravo, nego praktički ima i DUŽNOST iscijedit svoje mišljenje po meni. I nije Liljanin posao da bira riječi kao osoba s osnovnim paketom kućnog odgoja, nego je moj posao da ih s veseljem prihvatim, kakve god one bile.

Jel to normalno?

Onako sasvim objektivno.

Mislim da nije.

“Ja sam samo izrazila svoje mišljenje” - naljutila se na mene neka druga gospođa koja mi je jednom htjela ponudit “ne zlonamijeran savijet” i reć mi da mi je jedna haljina odvratna. Kad sam ju pitala jel pod tim misli “dobronamjeran savjet”, obrisala je komentar i izvrijeđala me u inbox da sam loša osoba jer ne znam prihvatit konstruktivnu kritiku.

Pa jebote.

Znači, ne samo da sam javna osoba koja mora svaki komentar prihvatit sa smješkom i kao “konstruktivnu kritiku”, nego istovremeno ne smijem gospođi Jasni koja me kritizirala javit da je nepismena?

Ne znam, nekako mislim da je - ako ćeš već nekog ić prozivat zbog celulita, podbratka i “krive” boje kose - poželjno da prvo korigiraš svoje simpatične nedostatke, tipa pravopis za učenike osnovne škole.

Već jako dugo proučavam umjetnost nereagiranja na komentare tipa “majica ti je odvratna” jer znam da je svaka reakcija suvišna, ali koliko god vježbaš, svejedno te svako toliko zapeče.

Stvari za koje si mislio da te više nikad ne mogu zasmetat, svejedno tu i tamo zasmetaju ako nisi robot, a ja nisam, jer da jesam, ne bi imala podbradak.

I koliko god se trudim, ne mogu shvatit um osobe koja misli da je normalno otić na nečiji Fejs i napisat mu “imaš ružne nožne prste” ili “loše ti stoji ova boja.”

Možeš, ali čemu?

Znam da se ovi primjer čine kao kamilica - i jesu, u odnosu na tumore od komentara koji mi znaju metastazirat po inboxu - ali namjerno sam ih odabrala jer je upravo takve komentare najlakše ne primijetit.

Lako je zaključit da osoba koja ti napiše “kurvo” ispod slike čokoladice nije pretjerano normalna, ali i dalje postoji ogroman broj ljudi koji ne vide problem u ovim “benignim” stvarima.

A jesu - dokone gospođe koje glume policiju za pramenove i pišu “premršava si, pojedi nešto” su problem baš zato što ne vide da jesu.

Izjava “ako nemaš ništa lijepo za reć, šuti” - možda nije nešto s čime se u potpunosti slažem jer bi se tek onda šutilo o korpuciji, pedofiliji i ostalim značajkama visoko religioznih naroda, ali tu i tamo možeš prešutit svaki prdac koji ti uđe u glavu i ne ga prelit na tipkovnicu.

“Kak bi ti onda pisala kolumne, Andrea?” - evo, preduhitrila sam te svojim Kirk Douglas rukama.

Sram me ovo priznat, ali svejedno hoću - ja sam se taj dan, protiv sebe, protiv logike, svakih par sati uhvatila kako si u prolazu gledam ruke i mislim: “Pa di se vidi da mi fali vitamina?”

Znam da mi ruka izgleda sasvim normalno i znam da ne bi smjela sumnjat u svoje ruke jer je neka gospođa to rekla, ali svejedno jesam.

Bilo mi je neugodno što to radim, ali jesam - proučila sam svoje Kirk Douglas ruke par puta, podsvjesno, ali opet dovoljno svjesno.

A onda sam proučila gospođu.

Nisam zapravo ni trebala jer su takve većinom iz standardnog kalupa.

Profilna slika - Snapchat filter, vidi se samo glava, najčešće nema ni vrata. (Inače bi napisala glava odsječena kod vrata ali ne želim podsjećat na Božićnu čestitku).

Citat na profilu - “Live, laugh, love” ili “Live and let live”, uz povremeno gostujuće pojavljivanje klasika “Ljepota je očima nevidljiva” iz Malog Princa.

Ali lako za ovaj basic bitch starter pack (mislim, ne bi htjela bit zločesta ali ovo je basic bitch starter pack) - SVE imaju djecu.

Ima i muškaraca, naravno, ali kod mene su češće žene.

Proud mommy of three angels:

KARLO (15.1.2012).

KARLO 2 (14.3.2013.)

MARGARELLA (17.5.2017.)

Sve su ponosne majke koje u slobodno vrijeme ne bi htjele bit zločeste, ali malo jesu.

“In love with nature, dogs and pisanje nepoznatim ljudima da imaju podbradak.”

I opet, ne bi htjela zvučat zabrinuto, ali kakva će im djeca bit kad se dočepaju škole?

Ako im majka na pitanje “što si radila danas” odgovara sa: “Bila na poslu, obavila špeceraj, u redu na blagajni napisala Andrei da ima ružne cipele” - kakvi će to kiseli članovi društva bit kad im krenu trajni zubi?

Problem je to što gospođa majka ne kuži da ni to njeno “benigno” svejedno nije normalno ponašanje.

Nije ništa strašno na prvu, nećeš pozvat policiju jer ti je netko napisao da si ružan ili da imaš staračke ruke, ali ta gospođa majka će i svoja tri mala anđela naučit da nije ništa strašno malo vrijeđat ljude i na nekom drugom liječit svoje nezadovoljstvo.

Iako to ne mogu znat kad pogledam gospođin Instagram, nekako mi se čini da vjerojatno nije baš sasvim zadovoljna svojim životom.

Sumnjam da zadovoljni ljudi traže hrapave ruke po Instagramima.

Sumnjam da zadovoljni ljudi pitaju zašto si u istom kaputu svaki dan i sumnjam da pišu stvari tipa:

“Zašto ideš na boks, ima puno ženstvenijih sportova?” - upit koji sam dobila u inbox prošli tjedan.

Lako za moj imaginarni deficit vitamina, ali koliko ti ljubavi u životu treba falit da trošiš vrijeme na ovakve stvari?

I koliko ljubavi mora falit djeci koja od svojih roditelja vide da je vrijeđanje drugih normalno ponašanje?

“Zašto si stalno u istom (kaputu)?” je, btw, jedno od najčešćih pitanja kojima započinje maltretiranje među vršnjacima u školi, a i ono je, kao i ovi moji komentari koje sam spomenula, samo benigna varijanta.

Klinci su dobili super platformu za vrijeđanje vršnjaka i puno su gori od ovih gospođa koje brinu o elastičnosti kože tuđeg dlana.

A ako sam ja mogla jedno popodne - makar i podsvjesno, iako znam da takve stvari treba ignorirat - imat osjećaj da mi ruke nisu dovoljno dobre za majku troje anđela, zamisli kakve ideje o sebi imaju klinci kojima drugi klinci izgovaraju puno gnjusnije stvari.

“Imaš podbradak” za mene najčešće znači “hvala gospođo, a vi imate kronični nedostatak samopoštovanja kad radite ovo.”

Za curicu koja to čuje ili pročita kao komentar drugih curica iz razreda to može značit prvi korak prema bulimiji.

A to je zapravo samo jedan mali, beznačajni, “ja sam samo izrazila svoje mišljenje” komentar - tako su to barem objasnili meni kad sam se bunila.

I onda se gospođe naljute na mene kad ne reagiram lijepo na njihov dobronamjerni savjet da se pod hitno pofarbam u boju koja se njima sviđa, a ne shvaćaju da ovdje nije stvar u prihvaćanju kritike, nego u prihvaćanju Bogom danog talenta da ponekad začepiš.

Ako ono što imaš za reć nije ni lijepo, ni nužno, opcija “neću ništa” je isto super.

“Ti voliš samo kad ti se ulizuju” - i to mi često kažu gospođe kad im odgovorim na savjet koji nisam tražila.

Ne volim.

Nemam problem ako mi netko napiše “meni si ljepša sa smeđom kosom”, iako je i to nešto što mi ne moraš nužno javit, ali ajde.

Ali voljela bih da se gospođa koja mi “mora” javit da misli da s plavom kosom izgledam jeftino zapita bi li mi isto rekla uživo.

Lako se zanijet kad misliš da si samo jedan običan username.

Sigurna sam da joj to uživo ne bi palo na pamet, kao što sam sigurna i da onaj mali ne bi došao na proslavu Božića u Beograd sa slikom mrtvog četnika.

Ali opet, tko zna, i njemu je to možda u trenutku inspiracije izgledalo benigno i kao konstruktivna kritika.

Lako je prepoznat bullya kad ima nacističku tetovažu na ruci.

Jako teško ga je prepoznat u sebi.

Ja jesam, sto puta - prepoznam ga svaki put kad me pobijedi u borbi da samo ignoriram ružne komentare.

I borim se protiv njega jer znam da nije dobro ružnim ić protiv ružnog.

Ali ponekad ipak moraš.

Ponekad moraš gospođu koja ti kaže da imaš ruke 100-godišnjeg muškarca pitat jel zna za neku dobru mast.

Ne za tvoje ruke, nego za njenu dokolicu.

Čudesno je što dokolica može napravit od nekulturne žene koja ne želi ispast bezobrazna, ali.

Čudesno je i što može napravit od dječaka s nacističkom tetovažom na ruci koji nije odgajan da mrzi, ali.

S tim da se mali barem ispričao i rekao (makar možda i s figom u džepu) da kuži da je bio u krivu.

Dokona gospođa koja ti je samo došla javit da imaš podbradak ili da si premršava i da pojedeš sendvič nikad neće priznat da njena “konstruktivna kritika” miriše na “neodgojeno.”

Sloboda govora je divna stvar, ali nije loša ni sloboda da šutiš.

“Mogla bi ti onda prestat pisat kol-” - opet sam te preduhitrila.

Eto, jedna srdačna, konstruktivna kritika za dokone gospođe - slobodno brojite podbratke po internetima ako vas to veseli, ali možete brojat u sebi kad to baš nikome ne donosi ljubav.

Samo moje mišljenje.

Potpuno “ne zlo namijeran savijet.”

Ne bih htjela zvučat zločesto.

Ali.

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu. 

Fotografija: Karmen Poznić