Standardno prenošenje tko je bio na misi, što se pričalo, kako se izgledalo… Toliko zorno i živo isprepričano svake nedjelje da sam imala osjećaj da sam i sama prisustvovala svakoj od tih misa, a nisam bila ni na jednoj. I ne žalim što nisam, ali žalim što sam uz hranu koju su mi servirali s godinama gutala sve veće i veće knedle.

Najčešće teme, škola i fakultet, jer za ručkom je normalno da se broje diplome ljudi koji su bili na misi. U mojoj glavi, etiketiranoj kao “ona koja nije završila faks” nisu postojala imena već samo tko je iz čega i koliko diploma imao. Doktori znanosti, docenti, primarijusi, profesori, akademici…

Prema njima, ja nisam valjala iz više razloga. Nisam išla na misu, a prije jela se nisam molila nego sam samo šutjela, sjedila i čekala da molitva završi. Nisam znala ništa o ljudima koje su spominjali, jer me nisu zanimali. Nisam bila odjevena kao svi prisutni. Moji roditelji su bili razvedeni, nisam još uvijek završila faks… Ja sam samo bila neka djevojka koju je sin doveo doma. Kad sam i htjela unijeti sebe u neki razgovor, najčešće bih požalila jer sam, citiram, “presarkastična, i to me kvari”. Onda sam odlučila šutjeti, zbrajati u glavi diplome svih ljudi koje su ti ne-ljudi spominjali, pričekala desert i jedva čekala da odem.

Nisam završila faks, nisam vjernica, ne slušam klasičnu glazbu, nisam iz bogate obitelji… Postala sam više “nisam” nego “jesam”. Malo-pomalo anulirali su me i doveli do razine neprepoznatljivosti. Ljudi koji su me upoznali dok je ta veza trajala nisu znali da Ana koju su tada upoznali nema veze s onom prije ili ovom koja je(sam) danas.

Na dan kad je našoj vezi naprasno došao kraj, bez nekog najavljenog razloga, čula sam sve to ponovno. Dobila sam i bonuse, kao nagradu za vjernost: “Nisam se htjela udati u crkvi, nisam htjela njihovo prezime, nisam htjela njene plahte, nisam htjela isti namještaj i posuđe kakvo su imali svi u obitelji…” Ukratko, NISAM oni.

Trebalo je vremena da mi sjedne da nije problem u onome što ja nisam nego u onome što jesam, odnosno što sam unatoč pritiscima koji su trajali godinama zadržala svoj stav i kičmu. Ostala sam ja, nevjernica koja razvlači faks i milijun obaveza i hobija. Klinka u martama koja želi cijeli stan u bijeloj boji s pokojim uvrnutim detaljem, a ne želi živjeti u muzeju Grada Zagreba. Koja želi jesti što joj se i kad jede, bez obzira je li svećenik taj dan to posvetio. Ona koja je u unajmljeni stan stavila akvarij s ribicama umjesto raspela. Ona koja je bila i ostala iskrena.

Ispada kao da sam bila u vezi s njegovom obitelji, a ne s njim. I ispada dobro. Jer su i njega anulirali, isprogramirali, postavili ne na tvorničke nego na njihove postavke, natjerali ga da zaboravi tko je i što je. Samo je slijedio obrasce koji su mu bili usađeni od malih nogu. Na kraju je ispalo onako kako su oni htjeli. Oženio je curu koja je završila faks, iz bogate je obitelji, vjernica, moli se za stolom, uzela je njegovo prezime. Vjerojatno je i prestala postojati.

Nisam više mogla s tim etiketiranjem. Ne jednom sam se posvađala s nekim iz njegove obitelji kad sam postavila pitanje, da kakav je taj čovjek o kojem pričaju? Taj neki magistar Svemira i klasične glazbe? Ili mi nisu znali odgovoriti ili bi mi odvratili da to nije bitno jer on ide u crkvu, ima lovu i diplome. Meni to nije bilo bitno i to nisu mogli prihvatiti.

ANA KOLAR: Znaš li stvarno tko su (tvoji) prijatelji i koliko ih je?

Godinama kasnije shvaćam zašto nisu skidali etikete i cijene ni sa jednog proizvoda, i zašto su pričvršćivali lustere i plafonjere u strop s još neskinutim naljepnicama i ceduljicama. Da se vidi. Da svi znaju otkuda je i koliko košta. Isto tako su išli i u crkvu, da se vidi. Kupovali stvari koje su precijenjene pod izlikom kvalitete, a zapravo nisu ništa drugo nego snobovi. Sakupljali diplome da bi imali o čemu pričati i da bi imali osjećaj da im se ljudi zbog toga dive.

Mene to nikad nije niti će me ikad kupiti. Uvijek ću se posvađati na mrtvo i braniti nekoga jer vjerujem u njegovu dušu i namjere, a ne u diplome i račune. Upoznala sam na desetke ljudi s najvišim titulama mogućim i jednak broj onih koji nemaju završenu srednju, nekad i osnovnu školu, a jedino što mi je u oba slučaja bilo bitno jest kakav je tko čovjek. Kako se ta osoba odnosi prema drugima oko sebe i kakav je osjećaj biti pored nekoga.

I to je ono što sam naučila iz veze s ne-čovjekom i njegovom ne-obitelji. Ako ti netko stalno broji “mane” (koje to možda niti nisu), a ne ističe tvoje vrline i poljulja tvoju vlastitu sliku o sebi, ta osoba nije za tebe. Zapravo, takve osobe nisu ni za koga. Možda samo za sebe. Dok ne puknu i raspadnu se na tisuće malih komada jer prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Možda sam privremeno zaboravila sve što jesam i pamtila samo ono što nisam, ali izliječila sam se. Prigrlila sam i ono što nisam, a to je da nisam plitka kao ne-ljudi i ne biram ljude u svom životu prema njihovim diplomama nego prema njihovoj vibraciji.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst možete pročitati na Lola magazinu.

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.