Muškaraca koji mrze žene ima i kod nas, ne trebamo ih tražiti u Švedskoj. Štoviše, naše je društvo generalno ženomrzačko. 

Primjer 1: Čula sam za slučaj profesorice koja je napisala jednu stručnu knjigu u suradnji s nekoliko muških recenzenata.
Niti jedan od njih nije joj ukazao na greške koje je napravila u knjizi sve dok se nije pojavio posljednji stručnjak, i to na način: „Ajde neka još on pogleda jer sigurno je sve dobro!“, i  ˗ spasio joj rad.

Jesu li svi ti prethodni muški stručni čitači bili neznalice ili su htjeli da se ona osramoti? Vjerojatno oboje, ali nemam dojam da bi im bilo imalo žao da se osramotila. Tada bi je s punim pravom mogli ismijati i reći: „Nisi ti za pisanje knjiga, vidiš da je bolje da se držiš kuhinje i lijepo stojiš doma!“

Primjer 2: Bivšoj kolegici s posla nakon što je ostala bez njega, jedan je poznanik s dobrim vezama ponudio pomoć u pronalasku novog posla. Nakon nekog vremena neobavezno joj se javio, ali tu svoju ponudu nije niti spomenuo.

Kada mu je spočitnula  – to da joj se sâm bez da ga je uopće tražila ponudio naći posao, a da se sada pravi lud i to uopće niti ne spominje – uvrijeđeno joj je odgovorio da joj ga neće nikada ni naći jer je drska. A inače kao bi?!

Što je on zapravo htio? Tu čak nije bila riječ o tome da ju je htio seksualno iskorititi, ne ˗ on je jednostavno htio da ga ona MOLI. Da ga zivka i preklinje, ulizuje mu se. Možda, ali samo možda bi joj onda i našao neki poslić jer s psihopatom se nikada ne zna. Na koju nogu ustane, tako će biti. A još češće neće biti jer će te zafrknuti samo tako, zbog čiste radosti i užitka.

Imam još nekoliko primjera ženomrštva: jednom prilikom dok sam razgledavala cipele, u tu trgovinu su ušli muž i žena. Ona je s jedne police dohvatila crnu štiklu i čeznutljivo je pogledala kao da ta štikla simbolizira sve što želi biti: neovisna, samouvjerena, sređena. 

Ukratko – sve što nije bila. Na to joj je muž podrugljivo rekao: „Koji će ti k…c te cipele?!“, turnuvši joj pri tom u drugu ruku jednu puno nižu sandalu po njegovom izboru.

Nakon što se okrenuo, žena ga je na trenutak pogledala kao da će jurnuti za njim i zabosti mu metalni špic od kojih 12 centimetara poput bodeža u glavu. Ali samo na tren. Nakon toga se pokunjila, uzdahnula i vratila štiklu i snove na policu.

Tu su zatim još i nebrojena muška hvalisanja u društvu o broju osvojenih žena pred njihovim vlastitim partnericama, ali nisam baš doživjela, s druge strane, da njihove žene s otvorenošću jedne Samanthe iz Seksa i grada komentiraju vlastite ljubavne doživljaje koji su ponekad možda i bogatiji od doživljaja bijednika koji se hvale svojima. Takvu bi ženu proglasili kurvom, a muškarca frajerom.
Ovo su zapravo sve suptilni primjeri ženomrštva, a gdje li su svi oni otvoreni primjeri degradiranja i mržnje prema ženama!

Naravno, ima ljigavaca koji će prevariti sve, i muško i žensko i rođenog brata ako treba jednostavno zato jer su ljigavci i jer im je to način djelovanja, ali ipak se može ustanoviti kada je u pitanju mržnja prema pripadnicama suprotnog spola.

Istina, ni ženomrsci sami često nisu svjesni svoje podvojenosti i toga da s jedne strane čeznu za ženinom ljubavlju, a s druge strane da je se boje, ali to ih nimalo ne opravdava.

Kako nastaju ženomrsci? Ključan je kao i za sve ostalo utjecaj u ranom djetinjstvu u kome je majka doživljena kao nestabilna figura koja ima moć da muškarca gnjavi i upravlja njegovim životom pa te strahove i zavisnost ženomrzac kasnije prenosi na svoju ženu odnosno partnericu. 

Tu je još i model preslike obiteljskih i društvenih odnosa: naše je društvo generalno ženomrzačko i gleda na žene kao na manje vrijedne. Ukoliko dječak odrasta uz situacije u kojima njegov otac zlostavlja majku, osim osjećaja sućuti u njemu se može javiti i osjećaj prezira prema njoj zato što je tako nemoćna i jadna.

Ima jedna izreka koja prikazuje kako to izgleda, kako se percipira muškarac, a kako žena: „Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju“. 

Doživjela sam jednom dok sam sjedila u velikoj čekaonici, da je unutra s učiteljicama ušla skupina drugašića. Jedan od njih, prošavši pored žene koja je sjedila u klupi i kraj koje su bila prazna mjesta, povikao je: „Neću ja sjesti kod ove glupe ženske!“

Mali ženomrzac u začetku, a kako je najviše radio nered djelovao je općenito kao problematično dijete. Sigurno je to čuo doma od oca koji možda tako oslovljava njegovu majku dok ga ona poslužuje, a on gleda TV s nogama na stolu umjesto da mu recimo izvrne zdjelu čipsa na glavu. U tom slučaju bi je možda sravnio sa zemljom.

Sada će netko (koji muškarac možda) reći: A što je s onim ženama koje:

Slažem se. Ima ih. Gadure! Bolesnice. U zatvor s njima! Ali sada zbrojite, zbrojite sve te slučajeve, podvucite crtu i dobit ćete opet daleko veći broj  zlostavljanih žena negoli muškaraca. 

Sigurno je, dakle, da postoje žene koje jednako tako strastveno mrze i preziru muškarce zbog nataloženih neugodnih iskustava, zbog poniženja, nerijetko i seksualnih zlostavljanja koje su doživjele. Recimo nekim je ženama mržnja prema muškarcima generacijska poveznica pa sve žene u familiji pronalaze za partnere narkomane ili alkoholičare, odnosno redom sve slabe muškarce, kako bi na taj način, prezirući ih i ističući svoju žrtvu, izrazile svoju dominantnost i snagu.

Uopće nema sumnje niti u to da bi se neke žene žestoko svetile i najradije kastrirale muškarce samo da to mogu, ali najčešće ne mogu, tj. glavna razlika između njih i njihovih muških pandana je samo u razini moći.

Sada mi pada na pamet film „Čudovište“ s odličnom Charlize Theron koja je za glavnu ulogu u tom filmu dobila i Oscara: glumila je Aileen Wuornos, prvu američku ženu serijsku ubojicu. Wuornos je krajem 80-ih ubila sedmoricu svojih klijenata dok je radila kao prostitutka. Tvrdila je da su je silovali i da su ubojstva bila u samoobrani. 

Ako je i bila psihotična i stvarno vjerovala da je silovana, opet mora da je muškarce strahovito mrzila s obzirom na svoje više nego jadno djetinjstvo prepuno seksualnog zlostavljanja (i od strane vlastitog djeda) te nakupljena odvratna iskustva dok je radila kao prostitutka i živjela kao beskućnica. 

No, bez obzira na sve ove primjere, ipak mislim, nadam se da će žene u budućnosti biti sve moćnije iako je do toga još dug put jer nitko se neće dobrovoljno odreći svoje moći (tu mislim na muškarce). Ali ima, ima primjera da se žene sve više ponašaju kao muškarci, da one nose hlače u doslovnom i prenesenom smislu, da imaju muda, a muškarac koji lupne šakom o stol može biti optužen za zlostavljanje u obitelji.

Također hvala mojim prethodnicama koje su se izborile za ove slobode koje imamo danas i to mnoge od njih i pod cijenom života.
Vrlo vjerojatno bi me s ovakvim stajalištima spalili kao vješticu da sam živjela u ono doba kada se takva praksa primjenjivala iako i današnje doba ima neka zastrašujuće slična obilježja o čemu u Hrvatskoj redovno svjedočimo.

Šteta je da žene same sebe miniraju u svom napretku najviše zbog međusobne ljubomore i želje da budu jedna bolja (čitaj ljepša jer nećemo se baš potući oko toga koja ima više diploma) od druge. Posebno je to vidljivo u situacijama kada muškarac ima i ženu i ljubavnicu, a ni jedna od njih ga ne napušta već se štoviše još i bore za njegovu naklonost, materijalnu potporu i „ljubav“ (a zapravo on ne voli ni jednu od njih nego samo sebe).

Normalno da je tako jer – njemu je dobro! Da ga obje ostave, ne bi se tako ponašao. 

Ostaje još jedna nepobitna činjenica: ta da će muškarac uvijek žudjeti za ženinom ljubavlju baš kao što dijete žudi za majčinom ljubavlju i upravo je majka ona koja sinove u normalnim uvjetima hrani, žena je ta koja ih pazi kada su mali i zapišani i kada ih treba utješiti.

Sjećam se tako davnog Dnevnika u kome se prikazala reportaža o dolasku  jednog uvaženog političara u jedno selo: u skupini ljudi koja je okružila tog političara, bila je i jedna majka s dvogodišnjim djetetom. Ono je naslonilo glavu na njenu sisu kao da želi reći: „Briga mene za sve te face, meni je najvažnije da ja imam svoju mamu.“

O autorici:

Zovem se Iva Kolega. Autorica sam romana "Ljubavna glad". Obozavam knjige, pisanje, ples i putovanja, a moje objave mozete pratiti na mom Facebook profilu i stranici.