Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

O onima koji ti pametuju pa to onda pravdaju brigom za tebe

None Foto:

U rangu takvih situacija su i očekivanja da se svi zdušno moramo prikloniti masovnom tipu zabave: takvi misle da baš svima treba zadrhtati srce kada razvali muzika koju oni slušaju ili da svi prate nogomet.

Sjedim u restoranu i jedem povrće i omlet s gljivama. X nešto priča, a ja mislim kako mi se sviđa njena boja kose, boja čokolade i kolača koji ću smazati nakon što pojedem povrće i gljive. Kladim se da Y i Z priželjkuju da X konačno zašuti, ali joj to ne žele reći: ne žele ju uzrujati i pokvariti večer. Njima se ne kvari večer. Njima se jede.

Oboje proždiru svoje odreske dok X nabada pileći file na žaru. Da pogledam oko sebe potvrdila bih ono što već znam – da većina ljudi u restoranu jede meso bez obzira na to što se nude, istina u skromnijem opsegu, i riblja jela te razne tjestenine s umacima.

Uskoro do mojih ušiju dopiru one poznate riječi koje čujem već drugi (i zadnji) put otkako se nas troje nalazimo na večeri: „Opet ne jedeš meso?“ I zatim, zabrinuto: „Ali stvarno bi trebala, bar malo. Ah, vi vegetarijanci… “

Y se, između zalogaja, nadovezuje: „Opet si na dijeti.“ Kao prvo, nisam ni na kakvoj dijeti – poslije ću pojesti onaj kolač od čokolade boje kose X i tiramisu, da, i tiramisu mi je pao na pamet u međuvremenu. Sve zajedno, to je skoro veći kalorijski unos od onoga što su oni pojeli.

Također, nisam ni vegetarijanka: jedem jaja, ne izdvajam (ni prstima ni vilicom) šunku u pizzi, jedem pršut i ribu. Jedem i „pravo“ meso tj. govedinu, piletinu, junetinu i janjetinu, ali samo nekoliko puta godišnje kad me pozovu na kakvu feštu. Ali tu su me čekali!: za prave mesojede koji drže meso u frižideru i u dubokom, koji ga peku, faširaju, frigaju, lešavaju, bacaju poslije posla na tavu, i to sve barem nekoliko puta tjedno, ako ne i svaki dan, ja sam skoro vegetarijanac ili još gore – netko tko „izvodi“ jer – zaokružite:

a) nisam bila u mesnici od osnovne škole kada me mama bila poslala po meso za juhu

b) od pogleda na mljeveno meso mi je mučno

c) naslovi o pokvarenoj mesini u nekom trgovačkom centru uglavnom me nimalo ne zabrinjavaju

d) sve zajedno

Pogodili ste, točan odgovor je d) sve zajedno!

Da baš moram zaokružiti odgovor na pitanje kojem je načinu prehrane prilagođen ljudski organizam, zaokružila bih da je čovjek nažalost – kao prava svinja – ipak svejed. Isto tako, da moram birati između dvije krajnosti, hoću li biti samo na mesu godinu dana ili na voću i povrću, izabrala bih voće i povrće iako se izbor danas praktički svodi na manje od dva zla, jer je skoro sve zagađeno.

Iz usta vegetarijanaca i sirovojeda ne miriše cvijeće, ali ljudi koji baš svaki dan jedu meso i suhomesnate proizvode često imaju jedan posebno opori miris. To je uglavnom meso bolesnih životinja nafilanih antibioticima, a ne organski uzgojeno meso. Mogu misliti koliko je ostataka krepanih životinja u njihovim želucima, pravo groblje.

To me podsjeća da još nisam pogledala francuski horor film „Raw“, franc. „Grave“ tj. „Sirovo“ u kojem krhka tinejdžerica vegetarijanka nakon što pojede komad sirovog bubrega zeca doživljava dramatične fizičke i promjene osobnosti uz nadasve veliku žudnju za mesom – između ostalog i ljudskim…

Na stranu i nužni uvod i ova digresija, tema ovog teksta ipak nije utvrđivanje kojem je načinu prehrane zapravo prilagođen ljudski organizam, već ta da se na skoro svaki odmak u izboru pojedinca u odnosu na većinski izbor često ne gleda blagonaklono.

Vadim Zeland je u „Transurfingu“ sve to savršeno objasnio. Pri tome i nije toliko bitno je li to što radi većina dobro ili loše. Primjer vezan za ishranu je relativno čest i zato pišem o njemu, isto je i s (ne)pijenjem alkohola. Slične i puno agresivnije priča čula sam i u obratnoj situaciji, kada netko jede meso, a okružen je vegetarijancima, ali i od osoba koje samo ne jedu slatko ili vrše količinsku restrikciju unosa hrane.

Dakle, to što ja osobno često ne naručujem meso u restoranu nije zato što nešto „izvodim“, već iz razloga što me jednostavno oduvijek više privlače druga jela, osobito s tjesteninom. Još sam kao mala radije jela pečeni krumpir, nego svinjsko i teleće pečenje.

Što se mene tiče, netko u restoranu, ako je to u ponudi, može naručiti i noge od stola i zdjelu plastelina. Ali zašto onda neki ljudi stalno u društvu virkaju drugima u tanjur? Zašto bi nekoga zanimalo što netko jede ili ne jede?

Odgovor je da ih u biti i ne zanima. One koji upućuju takve primjedbe nije briga za moje zdravlje, niti fali li meni proteina i(li) vitamina i(li) željeza, kao što ih nije briga kako ću, na primjer, platiti režije: ne – X je samo išlo na živce što nisam naručivala meso i uživala u njemu kao i svi ostali za stolom, a ono „Opet ne jedeš meso!“ imalo je nevidljivi bijesni produžetak koji u slobodnom prijevodu glasi: Koji si ti j.... faktor da ne možeš naručiti što i svi ostali?!

Isto bi bilo da su recimo svi za stolom jeli kolače, a da sam ih ja uporno izbjegavala ili da sam samo ja jela meso, a svi oko mene da su bili vegetarijanci. Takvim dobacivanjima osobito su sklone osobe koje same kopka nešto čemu se ne mogu oduprijeti pa žele i ostale spustiti na svoju razinu. Doslovno slave ukoliko netko popusti pred njihovim nagovorom pomno pazeći da slučajno ne napraviš nešto kako tebi odgovara bez da ih pitaš za mišljenje (koje je, naravno, najispravnije) i bez da ih tražiš odobrenje.

Dakle, žderačina i pijenje alkohola su bitni elementi socijalizacije, a njihovo rezoniranje se svodi na ovo: kad svi jedu, izvoli jesti i ti što svi jedu. Kad svi piju, izvoli piti i ti. Ako odbiješ, gnjavit će te umjesto da im je svejedno. Oprost nekome u „zastranjenju u ishrani“ daje se ako je netko alergičan na neku hranu, odnosno kada je netko bolestan. Onda je to opravdano, onda te blaže gledaju, manje (pr)osuđuju, štoviše još te i žale.

Obično misle: Kad si bolestan, slab si. Kad si slab, jadan si. Ali ako je „zastranjenje“ posljedica izbora, onda se to kritizira. Čini se da su iskušenja posebno velika baš kada odlučimo početi provoditi neku odluku u djelo, recimo započeti s pravilnom prehranom. To je djelomično subjektivan osjećaj s obzirom na to da je naš fokus tada pojačano na toj stvari, ali dijelom je to i objektivan doživljaj, jer nesvjesno privlačimo provokatore. Pogotovo u fazi kada još nismo sigurni u svoju snagu provedbe zacrtanog cilja.

Naravno, sve se može iskombinirati uz potrebnu snagu volje i odlučnost da tjeraš svoje bez obzira na sve, ali pritisci su veliki. Što se tiče alkohola, pogotovo. Probaj ne piti alkohol kada izađeš vani ako ti se ne da. O, o! Tretiraju te kao partybreakera sve i da sudjeluješ u plaćanju boce pića ili tura za stolom. Oni koji vlastitu anksioznost maskiraju alkoholom i koji se ne mogu dovoljno opustiti bez alkohola žele da i drugi rade isto, da i ti radiš isto.

Neizgovoreno visi u zadimljenom zraku: Ako svi pijemo alkohol, što ti imaš naručivati sok? Oprašta se jedino ako si liječeni alkoholičar ili ako kažeš da piješ neke lijekove, ali kod nas će ti još predložiti da zaliješ, da bolje djeluju.

Što je najsmješnije, i što sam isprobala, onako nacvrcani uopće ne primjećuju ako netko drugi samo glumi pripitost, ako se pretvara da pije alkohol uz odgovarajuću „koreografiju“, recimo neobuzdano smijanje svakih 15 minuta i dizanje ruku u zrak.

Mogu misliti kakav je tek pritisak na mlade da se uklope u društvo, a loša navika lako se stvori. U rangu takvih situacija su i očekivanja da se svi zdušno moramo prikloniti masovnom tipu zabave: takvi misle da baš svima treba zadrhtati srce kada razvali muzika koju oni slušaju ili da svi prate nogomet. Na kraju, davatelji ovakvih primjedbi reagiraju slično kada im odgovoriš (fino ili manje fino) da gledaju u svoj tanjur, u svoju čašu i općenito svoj život: uglavnom se, barem malo, uvrijede pravdajući to brigom za tvoje zdravlje i dobro raspoloženje, pri čemu i stvarno vjeruju da treba raditi baš kako oni rade. Sve drugačije im je nezamislivo, neovisno o tome što često nemaju (pred)uvjete za dijeljenje savjeta.

Ti ispadneš drzak i ne znaš cijeniti njihovu brigu, ali bolje biti drzak i ekscentrik nego dopuštati nekome da se iživljava na tebi. Takvi ljudi bi te prvi prezreli da zbog njihovih savjeta dođeš u problem. Možda su to sve relativno sitne stvari iako znaju biti prilično iritantne, ali po njima se lijepo vidi da se uvijek nađe i uvijek će se naći netko tko nas želi vratiti u stado i reći nam: radi kao što rade svi, nisi ništa bolji, što se praviš? To se može odnositi na bilo što, može zadirati u područje nečijeg oblačenja, prehrane, stila života općenito, pokušaja da napravi nešto izvan ustaljenih okvira i nedajbože uspije, samo im je bitno da ne odskačeš.

 

O autorici: 


Zovem se Iva Kolega. Autorica sam romana "Ljubavna glad". Obožavam knjige, pisanje, ples i putovanja, a moje objave možete pratiti na mom Facebook profilu i stranici. 

Komentiraj, znaš da želiš!