Val mučnine potresao mi je tijelo nošen nekim nedefiniranim mislima koje su u svojoj srži sadržavale neke negativne prizvuke. Noć prije nikako nisam mogla zaspati, vrtjela sam se po krevetu kao da ležim na sitnom, oštrom šljunku i pokušavala utišati svoj odveć bučni, svađalački raspoložen um.

Tog dana srušila su se neka moja očekivanja. U sekundi. Jedan trenutak postojala je nada, čvrsto uvjerenje u ostvarenje moje želje, na način koji sam odlučno zacrtala, već drugi nije bilo ničega.

Želja, kao da nikad nije ni postojala, rasplinula se i ostavila me potpuno zbunjenu da se zbrajam i oduzimam kako god znam. Sama si kriva – korila sam se, zaboravljajući pritom kako nije problem moja želja već očekivanja koja sam joj pridodala.

To je ono što nas sve najviše boli, zar ne? Kad se naša očekivanja ne susretnu sa realnošću koja zaboravljamo često ima svoju vlastitu volju da postupa onako kako želi, točnije kako je u stanju u danom trenutku, a ne onako kako bi mi htjeli.

U ovoj Buddhinoj izreci ima istine. Ali.

Živi li itko zaista bez ikakvih želja? Je li takav život u današnjem vremenu uopće moguć? Je li ikad i bio? Osobno, mislim da je nemoguće živjeti bez ikakvih želja, između ostalog smatram da to može dovesti do pasivnosti u kojoj se prestanemo truditi za bilo kakav napredak u svom životu. No, bez očekivanja koja često vežemo uz svoje želje bi se, vjerujem, moglo.

Krenimo od svakodnevnih, sasvim običnih sitnica.

Otvoriš oči ujutro i poželiš kavu. Pokvareno mlijeko ili zadnje zrno šećera u staklenci uništi tvoje očekivanje da vrela šalica kave mora biti tu tebi na usluzi. Poživčaniš, umjesto da pronađeš drugi način ostvarenja svoje želje. Pa makar to značilo spustiti se čupava i podbuhla u kućnom ogrtaču do kvartovskog dućana ili zgodnog susjeda.

Kreneš na posao ali te prometna gužva natjera da kasniš i navučeš prijekorne poglede svog šefa na sebe, jer ovo ti nije prvi put. I umjesto da promijeniš svoj jutarnji ritual, pa makar to značilo krenuti ranije ili možda pronaći drugi put dolaska, radije se prepuštaš frustracijama i psovanju šefa, ljuta na prometnu gužvu, na cijeli svijet jer nije udovoljio tvojim očekivanjima (u ovom slučaju cesti bez prometa, bez radova, samo za tebe, kraljicu svemira).

Kolegica te obavijesti da neće završiti posao u dogovoreno vrijeme i umjesto da joj pomogneš, da zajedno pronađete način kako da svoj projekt privedete kraju pa makar i van vremenskog roka, bijesna si na nju jer očigledno nije izvršila svoj dio posla, točnije nije ispunila tvoja očekivanja.

Na pauzi za  ručak se odlučiš počastiti lazanjama koje obožavaš, ali baš danas ih restoran u koji si sjela nema. Tlak ti je do sada već na tisuću i iznervirano naručuješ sendvič strijeljajući pritom pogledom konobara koji se sad pita ne bi li ipak bilo bolje da ti je, kad si već takva kuja, podvalio ono pokvareno meso zbog kojeg restoran trenutno nema lazanja….

Milijun običnih sitnica, milijun svakodnevnih očekivanja s kojima se borimo svaki dan, nekad više, a nekad manje uspješno. No, činjenica je da su i one, baš poput i onih velikih, sasvim dovoljne da se strmoglavimo s putanje blažene sreće i postanemo podložni razočaranju. Naravno, ako im to dozvolimo, a dozvoljavamo, čini mi se, često. Ne bi li bilo jednostavnije da ih jednostavno nemamo?

Ne zvuči li ti zastrašujuće činjenica da nas naša očekivanja oblikuju više nego naša iskustva? A mi očekujemo stalno! Svakog dana, svake minute, da se sve oko nas pokori našoj viziji života. I ludimo kad nam pokažu zube, kad nam se suprotstave, ljudi, sam život, tko god, manje je bitno. Na kraju ostajemo samo mi, nesretni. A ima li veće tuge od one koja se krije u činjenici da smo većinu svog života bili podložni patnji za koju smo ni manje ni više nego sami krivi?

Ljudi često brkaju želje i očekivanja. Dok su prve potrebne, druge su suvišne. Posjedovanje prvih označava naše ciljeve i planove, nedostatak drugih naše prihvaćanje samih sebe, ljudi i svijeta koji nas okružuju u obliku u kojem postoje.
Izostanak očekivanja nije pasivnost, prestati očekivati ne znači prestati zauzimati se za sebe. Prestati očekivati znači osloboditi se potrebe za kontrolom svijeta koji nas okružuje.

Kad očekujemo – ne prihvaćamo.
Kad očekujemo – ne živimo u sadašnjem trenutku.
Kad očekujemo  – vezujemo se za ishod naše želje i samim time svako odstupanje od zacrtanog vodi u razočarenje.

Stvarnost se svakog trenutka mijenja, nije li suludo u takvom svijetu imati očekivanja? Svojatati njihovu realizaciju kao da je to nešto na što polažemo apsolutno pravo?

Što bi bilo kad bi imali želje ali ih istovremeno i puštali da se izrealiziraju na način kako njima odgovara, onako kako u danom vremenu i okolnostima jedino i mogu?
Izbjegli bi tako mora i mora patnje, život bi bio jednostavniji, ljepši.

Nije li tako sa svime u životu? Ne trebamo li svemu što volimo dati slobodu? Pa tako i našim željama? Omogućiti im da slobodno žive lišene naših očekivanja.

Ostajte mi dobro,
Brankica

Izreka “Naše živote ne oblikuje toliko naše iskustvo, koliko naša očekivanja” pripada irskom piscu Georgeu Bernardu Shawu.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.