Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Pod suncem Toscane gledaš, slušaš i osjećaš - za život

None Foto: Picasa

Istoimena knjiga koja mi je nekako samoinicijativno uskočila u ruke prije tri ljeta (a koju nikad nisam pročitala do kraja jer sam ju dohvatila tri dana prije kraja godišnjeg) bila je prvi korak mog zaljubljivanja u Toscanu.

Kako to obično s modernim ljubavima ide, uslijedilo je stalkanje, googlanje, pregledavanje videa, filmova, serija… da bih na kraju s velikim očekivanjima i srcem u grlu sjela u avion za Rim i krenula prema Toscani. I prije nego sam stigla mi je bilo jasno da će mi komadić duše nepovratno ostati tamo, ali nisam mogla ni zamisliti ono što me dočekalo. Nema te slike, videa, Instagram storyja, knjige, riječi, nema tog prepričavanja od strane prijatelja koje može dočarati Toscanu u njenom punom sjaju. Ma ni upola. Pa sam ipak odlučila nakon par tjedana slaganja dojmova i ja dati svoj doprinos, svoju mrvicu priče, svoj pogled i svoj doživljaj Toscane. Jer je naprosto zaslužila.

Cortona

Apsolutno prvi kontakt s Toscanom bila je Toscana u zalasku sunca, okolica Cortone, scena na koju bi potpisala da ju gledam do kraja života, boje koje nikakvim riječima ne mogu opisati, zlatna zemlja koja se spaja sa zlatnim nebom negdje tamo daleko, suncokreti, čempresi i takav mir u duši dok to gledaš. A onda padne mrak i preda mnom se stvori Cortona. Zapravo sam sretna što sam ju prvo ugledala u tom noćnom izdanju. Svijetli grad u sred brda, a ti malen gledaš i ne vjeruješ da ga je netko smjestio tamo gore. Zakleo bi se da je prije s neba pao tu, nego da ga je nešto ovozemaljsko tu smjestilo. Odeš leći, uvjeren da si umoran od puta do te granice da ti se razum muti pa ti sve izgleda nestvarno lijepo. Sutra će sve biti stvarnije.

A onda dođe sutra, hodam tim uličicama, proklinjem trenutak kad sam odlučila u čizmicama na petu krenuti u tu ekspediciju, nije Toscana za pete i sređivanja, a oko sebe sve gledam scene iz talijanskih filmova: signorine koje hodaju ulicama u lepršavim haljinama, signore koje se s vrećicama vraćaju s tržnice i signori koji odlaze na prvu jutarnju kavu s novinama pod rukom, kavu koju ti servira najšarmantniji konobar u svemiru, kad ga pogledaš ne znaš iz kojeg je točno filma pobjegao za taj šank.

Htjedoh reći, ako vas put nanese u Toscanu, ubacite Cortonu na svoju „to do“ listu i neka vam se pritom na jelovniku obavezno nađe divlja svinja. Divlja svinja s domaćim njokima i rizik da ćete se i vi s ovog puta vratiti kao svinjica, doduše pitoma.

Siena

Nije mi dugo trebalo da shvatim da ću se zaljubiti u Sienu. Postalo mi je to jasno valjda čim sam bacila prvi pogled na nju onako ciglenu i nesagledivu. Kasnije sam shvatila kako je Siena jedan od onih gradova u koje uđeš i kažeš „ok, tu bih mogla živjeti“. Ima tu neku normalnost. I nenormalno lijep trg na kojem možeš sjediti satima. Ima Grom slastičarnicu s najboljim sladoledima u svijetu, okus pistacchio ima komadiće pistachija u sebi, say no more. Ima taj neki mladi duh koji te privlači, ima studente po ulicama među koje se odmah poželiš uklopiti, ima fakultete smještene na apsolutno nevjerojatnim mjestima, pa se samo sjetiš svog faksa u Lepušićevoj i koliko god ga voliš obuzme te neki osjećaj da si propustio puno toga. Siena ima takav neki nenametljivi šarm koji te može kupiti za cijeli život. A ima i ta neka mjesta na kojima odmah na vratima piše „ne služimo pizzu“. I točka. I jebite se gosti.

San Gimigano

San snova. Što zalazim dublje u Toscanu to mi je jasnije da neće ostati urezana samo na fotografijama, nego i u duši. Svaki čempres Toscane se tu urezao. I svaka maslina. I svaki vinograd koji sam putem vidjela, a pogotovo oni u koje nas je GPS greškom naveo, Bogu i svemiru hvala. Pa jedemo grožđe, pa pijemo vino, pa jedemo grožđe, pa pijemo vino, i tako u krug… od jutra do sutra.

U ovakvim malim mjestima kao San Gimignano ne možeš ne osjetiti taj neki filmski scenarij koji živiš. Gubimo se po uličicama, nalazimo trgovine u kojima sve ide refužo, od rajčice, preko Toscanske salame s ružmarinom, do mozzarele koju žena ispred tebe vadi iz vode. Domaćini nas u ovim krajevima svugdje dočekuju s bocama domaćeg vina i domaćeg maslinovog ulja za kojeg bi se mogla zakleti da nigdje na svijetu nema takav okus, a već i njegov miris ti otvori apetit toliko da se pitaš jesu li ti to opet podvalili da moraš ići jesti. U ovim krajevima u restoranima ako naručiš pastu umjesto pici nastaje panika na relaciji konobarica – kuhar – gazda, pa se svi poredaju i mašu jako rukama pokušavajući aludirati ma tvoj zdrav razum na nekoliko jezika, sve dok se ne predomisliš. Me daj Bože paste pored domaćih pici. A ja ih ni deklinirati ne znam. Eto.

Regija Chianti

Ni oblaci, ni kiša, ni gacanje po istoj u espadrillama, nisu ublažili šarm malih gradića i sela u regiji Chianti. Sve ono što sam prethodno probala po Toscani, došla sam u Chianti kupiti. Ciljano nedjelju ujutro provodimo u jednom od malih sela, na lokalnoj tržnici koja se oformi jednom u tjednu, pa po super normalnim cijenama uhvatiš domaće Pecorino sireve, salame, maslinova ulja, vina i sve drugo što ti srce poželi. Cijelo vrijeme klimam glavom prodavačima kao da ih razumijem od riječi do riječi, mada mi talijanski nije toliko napredan, jer pojma nemam kako bi svijetu objasnila što jedan turist radi tu, daleko od svega onoga što možeš naći u turističkim vodičima i na Trip Advisorima. A meni je taj jedan normalni, seoski, priprosti život, ta jednostavnost, ta nedjelja ujutro koja se sastoji od male crkve i malo veće tržnice, od prodavača kojima na pamet ne pada ideja da ih možda ne razumiješ, od njihovih radničkih ruku i toplih osmijeha… vrjednija od bilo koje top lokacije koju bi mi google mogao izbaciti. Što Googleovi, trip advisori i vodiči znaju gdje ćeš u deset ujutro naletjeti na gospodina Talijana od kojih 60-ak godina koji sa šeširom na glavi i cijelim životom koji je očito shvatio pod sobom, jaše kroz svoj vinograd. Gledam ga, impresivnijeg od katedrala u Sieni i Firenzi zajedno, i mislim se – jedan je život, tako ga treba živjeti.

Pienza

U Pienzi su se dogodile neke čudesne stvari, ali da te prvo uvedem u priču. Pienza je uvjerljivo najmanje mjesto koje smo posjetili, sa svega dvije tisuće duša, jednom ulicom u kojoj se nalazi sve što čovjeku treba i nemogućim šarmom. Em što je smještena na vrh brdašca usred Val d’Orcie (to ti je ona dolina koja je na svim slikama guglane Toscane ikad, a izgleda i kao Windows screensaver), pa kad ju ugledaš u tom ambijentu ne možeš izgovoriti ništa osim “O, Bože”, bi ti, ali ne ide… Em što je (trenutno) okićena voćem. Kunem se. Jabuke i naranče vise u nizu po zidovima, vire iz košara, prave lukove nad ulicama i čine kreaciju koju gledaš i misliš si kako se ti toga nisi nikad sjetio. A onda je pala noć i Pienza je potpuno opustošila. Mi smo nadobudno iz hotela (koji je btw bivši samostan iz 16. stoljeća) otišli na vino i sir u jednu Osteriju koja ima zanimljivo radno vrijeme od 12 do 14, te od 19 do 21. Aman taman. Sve ti je jasno kad vidiš (a prije toga čuješ) osebujnog gazdu koji ti za dobar dan u lice saspe “no pizza, no pasta, no internet, no coca cola light” rafal, pa ako pristaješ na pravila, dobrodošao. I sjedimo mi (potpuno sami) na toj maloj Piazzi di Spagna u Pienzi, pijemo domaće vino bianco, grickamo Pecorino, a oko nas mjesto završava još jedan dan. Ali završava ga talijanski, glasno, uz lupanje tanjura od stol, zveckanje beštekom, razgovor sa susjedima, netko negdje malo pjeva, nekome se pas veseli, vrata od balkona su otvorena, prozori su otvoreni, ali i kućna vrata su otvorena širom, k’o nekad. U lokalu pored nas koji je u jednom i trgovina i kafić i restoran ali i pošta, sjedi par talijanskih djedica i gledaju tv. A ti se nađeš u sred svega toga, gledaš taj film pred svojim očima, mjesto radnje ti je jasno, vrijeme radnje… ti je isto jasno… Vrijeme radnje: neka ljepša vremena. E, pa, ima lijepih vremena još.

Ovdje ću završiti našu turu po mjestima Toscane. Realno, manje više svako od njih možeš prešetati u 15 minuta, ali se nekako uvijek dogodi da ti uzmu nekoliko sati i komadić srca. Pa gle ova vrata, pa gle kako cvijeće vješaju na sve prozore, uđi u ovaj dućan, probaj ovaj sir, pogledaj ovaj pogled, ajme što bi moja mater rekla da ovo vidi, njoj bi srce stalo, daj slikaj, slikaj opet, slikaji u nedogled dok ne shvatiš da to slika ne može dočarati.

To gledaš, mirišeš, slušaš i osjećaš, arhiviraš za život.

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:


Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.