Zaboravila sam taj detalj iz svog života, ali nisam mislila da je itko drugi to primijetio. Nisam previše sramežljiva, ali sa svojim cicama nikako da saživim, odnosno nisam ih prihvaćala takvima kakve jesu i smatrala sam da ih trebam skrivati.

Isto je bilo i u vezama i odnosima, pred prijateljicom dok kupujete donje rublje i odlazite u istu kabinu za presvlačenje, pred majkom koja me rodila… Nisam ih mogla nikome pokazati, a ništa im ne fali. Zdrave su. U mojoj glavi one su bile premale, prerazmaknute, čudnog oblika, nisu bile simetrične, nisu bile proporcionalne ostatku mog tijela… Sve je to bilo isključivo u mojoj glavi. Uostalom, većina takvih gluposti stvarno i jest samo u našim glavama.

Na sve “nedostatke” mi sami ukazujemo na ovaj ili onaj način, bilo (neprimjetnim) skrivanjem bilo nekom drugom vrstom ponašanja i odnosa prema vlastitom tijelu.

Do trenutka oslobođenja i prihvaćanja vlastitih cica došla sam prije pet godina na moru, kad sam s dečkom ležala na plaži i pokušavala si namjestiti badić tako da mi ne otkriva previše, ali opet da mi što manje bijelih linija ostane nakon sunčanja.

Pogledao me i rekao da što se mučim bezveze, da to skinem i neka ne pretjerujem. Nisam još ni stigla procesuirati rečenicu do kraja, a gornji dio badića mi je skinuo i stavio negdje pored ručnika. SLOBODNA. Kao da me netko odjednom udario posred čela i natjerao me da konačno prihvatim i njih i ostatak svog tijela. Nismo bili sami na plaži, ali nije bila ni previše gužvovita jer takve nismo ni obilazili. Kao da sam ljude u tom trenutku prestala primjećivati.

Od tada u 90% slučajeva na plaži sam bez gornjeg dijela jer ne želim imati mokar badić na sebi i bijele linije, želim se osjećati slobodnom. Zašto kažem 90, a ne 100%? Zato jer sam, ne jednom, naletjela na neodobravanje muškog spola na vlastiti toples.

Jedan mi je rekao da se “to ne radi u Italiji” pa mi nije bilo jasno jer žene u Italiji hodaju maltene gole centrom grada, a na plaži se ne mogu normalno posunčati? Rekoh, OK, u stranoj sam zemlji, poštovat ću ako je stvarno neki običaj ili zabrana… Nije bio niti običaj niti zabrana, bio je samo ljubomoran da netko drugi gleda nešto “njegovo”.

Drugom nije smetalo, ali nije ni odobravao, doslovno je svojim tijelom zaklanjao moje tijelo dok bismo ležali na plaži tako da bih cijela ostala neosunčana. Ajde, barem je bilo koliko toliko ravnomjerno.

Rekla sam da mi nije namjera ikoga provocirati, ali i ovako ne idem na plaže gdje je čovjek na čovjeku, ručnik na ručniku, a ako mogu na plaži sam od sedam do deset ujutro pa tek kasno popodne odnosno predvečer. Jer ne volim jako sunce, gužvu, buku… Volim biti sama na plaži, pod suncem, slušati more i vjetar, čitati knjigu, meditirati. I volim da me onda ne steže taj prokleti top/grudnjak nego da dišem punim plućima bez tragova sunčanja.

Volim da su mi cice slobodne što više mogu biti. Kod kuće, ljeti kad su neke haljine takve da ti grudnjak ne treba, na plaži, u nekim neobaveznim situacijama poput odlaska do dućana preko ceste. Imam tu sreću pa nije vizualno neka razlika imala ja ili ne grudnjak, ali kao da je i bitno kako izgleda? Glavno da sam ih konačno prihvatila takve kakve jesu, jer tek onda će ih, i to možda, prihvatiti i drugi.

Do idućeg puta, prihvati se(be).

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

Fotografija: Igor Dugandžić

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.