Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Radi ono što ti mijenja ritam srca bez obzira što drugi misle

None Foto:

Vjerujem da je tako svima. Kao da smo sami sebi domovi u koje neprestano ulaze nove, a iz kojeg izlaze stare naše verzije.

Oduvijek sam držala titulu najgore u društvu. Nekada mi nije bio jasan taj skok od najtiše djevojčice na svijetu do one glasne koja ima komentar na sve. Mislim da nas naše prve verzije nikada posve ne napuste.

Postoje trenuci u kojima bih se odrasla stidjela poput one djevojčice koja je uvijek sve htjela zadnja ili ako može, izbjegla u potpunosti.

- Ja ne bih, teta Branka.

Rečenica je koje se i danas vrlo dobro sjećam. Bilo je to na rođendanu moje susjede Tene, devedeset i neke. Sve su se djevojčice otimale za mikrofon i jedva su čekale stati pred kameru, a ja sam bila ona koja ako može, uopće neće sudjelovati.

Desetak godina kasnije, ista ta teta Branka komentira mi odjevnu kombinaciju koja se sastoji od nekoliko slojeva izderanih najlonki. Sve su, naravno, u drugoj boji. Prekratka suknja, barem jedan odjevni komad s leopard printom, istrošene čizme, prevelika jakna i stara vojna torba nečijeg oca.

Teta Branka kaže kako sam ja jedina osoba koja može toliko boja i dezena furati s nekim smislom. Ja se i dalje stidim jer ne znam primati komplimente, ali više nisam onako tiha. Više nema onih „ja ne bih“, a posebno „bih“ kada nitko drugi neće.

Polako se djevojčica koju si jedva mogao nagovoriti da izađe iz stana pretvorila u djevojku koja ne propušta niti jedan događaj.

- Ahhh, Nina!

Govorili bi ljudi koji me znaju i tako opravdavali sve čudne i glupe stvari koje sam činila, a bilo ih je puno. Titula najgore dugo me nije napuštala. Bila sam ona koja dolazi prva i odlazi zadnja, a ono što mi je najčudnije u cijeloj toj priči, činjenica je da sam svoje obaveze ispunjavala u zadnji čas, no ipak na vrijeme.

Kada se sjetim sebe tinejdžerice i adolescentice, uvijek na licu razvučem ogroman osmijeh. Vjerujem da je tako svima. Kao da smo sami sebi domovi u koje neprestano ulaze nove, a iz kojeg izlaze stare naše verzije. Sjetim se svih koncerata, starih prijatelja, neprospavanih noći na kolodvorima i smijem se.

Kasnije sam tu neshvaćenu pankericu polako ispratila iz svog doma, i dalje sam išla na koncerte, no stvari su se počele mijenjati kada se u cijelu priču uplela moja sestra. Glazba se promijenila, šutke su zamijenjene cjelonoćnim plesom i atmosferom u koju sam se nekako više uklapala.

Na red su došli festivali, partyji i afteri. Poderanu i šarenu odjeću mijenjala sam nešto tišom i „pristojnijom“. No ja sam ostajala ista.

Znate onaj osjećaj koji dobijete kada pomislite da će osoba koja vam se sviđa te večeri biti na istom mjestu na kojem ste vi? Meni se to redovito događalo kada pomislim na izlazak.

Srce mi počne ubrzano lupati, disanje se ubrza i osjetim nevjerojatan nalet sreće i energije.

Uvijek sam imala snage pratiti svoje prijatelje u svemu, iako sam od tih momaka bila upola lakša i manja. Energije za dobar
party uvijek je bilo, čak i onda kada to traje i po nekoliko dana. Jedan život kasnije, sjedim s prijateljima mog dečka, pijuckam svoje piće pa započinjem razgovor s jednom djevojkom.

Govori mi kako je ljudi često ne shvaćaju ozbiljno jer je neprestano nasmijana. Kada im kaže kojim se poslom bavi, svi se uvijek začude.

- Možda je i zbog toga što sam uvijek otvorena, što niti jednu lošu vijest ne shvaćam kao kraj i uvijek nađem izlaz iz svega s osmijehom na licu

Doda, a ja se složim s njom. Nasmijani i vedri ljudi uvijek nekome smetaju, a ako nisi ozbiljan, ne možeš se baviti ozbiljnim poslom. S takvim su se osudama susretali moji najbliži prijatelji, ali i ja sama. Za nekoliko sati odlazimo na party. Mijenjamo karte za narukvice i ulazimo na stražnji ulaz. Penjemo se na tu terasu koja predstavlja VIP dio.

- Dobro je, imamo i stolice. Pomislim u sebi pa kažem Borisu da nismo mi više za ovo. Nakon nekog vremena, približim se ogradi i pogledam u masu koja pleše ispod nas. Mravinjak. Pomislim kako je dobro što imamo te VIP karte, no ne zbog toga što se u tom dijelu osjećaš posebno. Platio si kartu duplo više da bi pišao u jednako smrdljivom i zasranom TOITOI WC-u.

Prednost je to što se ne moraš gurati jer mravinjak koji je nekada ubrzavao rad mog srca, danas je nešto što obilazim u širokom luku. Ne mogu reći da se nisam zabavila, no nisam uživala kao nekada. Za mene su neki manji partiji, bliski ljudi i birtije u kojima ću se osjećati kao domaća.

Prva govorim da mi se ide doma, a Boris me gleda u čudu. Možda sam tu party životinju ispratila iz svog doma, a možda je pustim samo kada mi odgovara – atmosfera, broj ljudi i glazba.

Što sam starija, sve više vjerujem da se apsolutno sve događa s nekim smislom. Sve ima svoj tok i sve dolazi baš onda kada treba ako živiš život slušajući sebe.

Je li mi ikada bilo krivo zbog stvari koje sam napravila? Jedino ako sam svojim činom povrijedila drugoga. Kada sam vrijeđala samu sebe, zapravo sam se tjerala na učenje i rast. Nije mi žao neprospavanih noći. Nije mi žao koncerata, šutki, festivala, partyja i aftera.

Nije mi žao što su me moje lude ideje nekada dovodile do ludila i bolesti jer to je jednostavno bio moj put. Ja drugačije ne bih naučila. Sigurna sam da treba slušati sebe. Raditi ono od čega ti se mijenja ritam srca čak i kada je to nešto neshvatljivo svima osim tebi.

 

 

Foto: Josipa Maksimović

O autorici:


Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na bloguinstagramu i fejsu.

Komentiraj, znaš da želiš!