Mnogi ljudi uvjereni su da će se razboljeti ako kažu „Oprosti“. Ponašaju se kao da je riječ kancerogena pa je žele konzumirati u najmanjim mogućim količinama. Ili nikada...
BRUNO ŠIMLEŠA:
Reći 'oprosti' nije kancerogeno, nećete propasti ako to kažete!
Ako ju je ikako moguće izbjeći, oni će pronaći način.
Poznajem osobu koja je potpuno spržila ribe na roštilju. Bile su toliko crne da su ih i vrane izbjegavale. Ali svejedno nije ona bila kriva. Naime, okrivila je sunce!? Da, dame i gospodo – sunce! Nije ona zaboravila na njih, nije žar bio prejak, nije ih predugo pržila dok nisu ispustile i zadnji gram duše, nego ih je sunce uništilo. Sunce!? Čak i kod tako nedužne greškice mnogi nisu spremni priznati da su pogriješili.
A samo trebaš reći: Sorry, pokušat ću bolje sljedeći put. Samo to. Možete čak sada i naglas izgovoriti čisto da čujete kako to zvuči. Ajde, pokušajte... Samo pokušajte...
Sorry, pokušat ću bolje sljedeći put. Sorry, pokušat ću bolje sljedeći put. Sorry, pokušat ću bolje sljedeći put...
Vidite da svijet nije propao. Mrvicu vam je propao ego, ali to je u redu.
On i treba malo propasti jer tako povećavate šansu da ćete se doista više potruditi sljedeći put. U redu je da ponekad propadne vaš ego. Nije u redu ako vi propadate kao čovjek samo zato što ne možete prihvatiti da vam ponekad propadne ego...
Jer riječ „oprosti“ ima vrlo jednostavno značenje. Ona znači da smo svjesni svoje ljudskosti. Da smo svjesni da ćemo raditi pogreške. I da nam je žao zbog toga. Zato kažemo oprosti.
Ta riječ doista samo znači da smo ljudi. Doduše, ona znači i da smo zreli ljudi jer samo zreli ljudi mogu priznati svoju pogrešku, a njih je, izgleda, malo.
Prošli je tjedan izvrstan primjer toga. Političari, izbornici, poslovni ljudi... Ma nema tko nije odbio ispričati se i priznati grešku.
Tjedan je bio u znaku aviona. Neka su se dječica htjela igrati avionima, ali s obzirom na to da su zaigrana dječica nisu pročitali e-mailove u kojima im se jasno kaže da se baš i ne mogu igrati s tim avionima jer imaju neke dodatne dijelove. Kad se ispostavilo da se ipak ne mogu igrati avionima, eto cirkusa u kojem ministar bijesno baca aviončiće o pod sabornice. Znate one situacije djece izvan kontrole kad imaju tantrume? E, to vam je to. Savršeno razumljivo ponašanje za trogodišnjaka, ali prilično žalosno za odraslu osobu.
Ali događa se. Svima se dogodi da izgube kontrolu, kažu nešto u afektu ili naprave nešto zbog čega zažale. Bio sam bezbroj puta u sličnoj situaciji. I vi ste, sigurno. I onda je ljudski reći: Oprostite, pogriješio sam. To je bilo neprimjereno. Pokušat ću bolje.
Ali ne, ne, ne, ne! To se kod nas ne radi. Jer kad zezneš, kad toliko zezneš da imaš tantrum usred sabornice, umjesto obične isprike, ti se kreneš opravdavati. Smišljati sulude razloge zašto je druga osoba odgovorna za tvoju nezrelost. Čime samo pogoršavaš situaciju jer nije bolje negirati odgovornost i ostati trogodišnjak. Ili ubaciti ono tragično licemjerno „ali“...
Ja možda jesam pogriješio, ali on je provocirao. Možda je reakcija bila pretjerana, ali ja to nisam zaslužio. Možda inače ne bih tako reagirao, ali Mjesec mi je bio u Djevici. Taj bijedni „ali“ relativizira ikakvu ispriku i preuzimanje ikakve odgovornosti i zato ga odjebite. A to smijem napisati jer je saborski zastupnik rekao da to nije psovka. Ni njemu se baš nije dalo priznati da je zeznuo pa je, eto, izmislio potpuno novu kategorizaciju psovki. Ma sve prolazi kao izgovor. Kreneš se obračunati s nekim pa kasnije kažeš da si, eto, samo malo rastegnuo noge.
Primiš 8 golova na praznu rukometnu mrežu i ne mijenjaš taktiku, ali opet nisi ti kriv. Nakon 3 si mogao promijeniti taktiku jer očigledno ne funkcionira. Pa i nakon 5. A definitivno nakon 8 trebaš priznati da si zeznuo, ali ne, ne, ne...
Kao da je kancerogeno priznati grešku. A primjeri su posvuda!
Često ne priznajemo greške ni u svojim vezama i brakovima, ali to je nešto razumljivije. Naime, mnogi to rade jer ne žele davati municiju svojim partnerima. Zapravo ih ni ne doživljavaju kao partnere, nego kao suparnike, odnosno protivnike. Oni se ne bore zajedno protiv nečega, nego se bore jedno protiv drugoga. I onda je logično da nećeš priznati pogrešku jer ćeš tako protivniku dati mogućnost da te još više napadne. Dat ćeš mu priliku da te porazi. I onda si nekako umisliš da je bolje ne priznati pa radije izmišljaš sve moguće priglupe izgovore i time zapravo uništavaš taj odnos, a i svoj integritet. Sve... Sve je bolje nego priznati da si u krivu.
I tu se opet vraćamo na pitanje ega. Mnogi ljudi misle da će njihova glupost biti manje glupa ako je ne priznaju. Ali neće. Glupost si već napravio. Ona je tu. Bit će jednako realna i jednako bolna, priznao ti nju ili ne.
Priznavanjem ona ne postaje veća ili stvarnija. Priznavanjem samo dobiješ veću šansu da je ispraviš. Priznavanjem dobiješ šansu da se ispričaš onima koje si povrijedio. Priznavanjem povećavaš šansu da ćeš nešto naučiti iz toga i ne ponoviti je.
Pametno je priznati svoju glupost jer svi ponekad radimo gluposti. Nismo zbog toga glupi, već smo samo ljudi. Djeca i oni koji se žele nastaviti ponašati kao djeca ne priznaju greške. Odrasli ljudi bi trebali. Odnosno, trebali bi svi koji žele odrasti!
Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
