Što ako te skupine nemaju sreće, pa dođu u ruke ljudi kojima je pojam ''milost'' i ''ljudskost'' potpuna strana? Oni se ne mogu braniti, kao što se nije braniti ni kujica nazvana imenom Dana. Da, ovu ću kolumnu posvetiti životinjama, posvetit ću bićima koja ovise o nama i koja samo znaju voljeti. A kako im na njihovu ljubav odgovaramo? Slučaj kujice Dane kojoj su odsječene sve četiri noge i uši, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Ako duša može plakati, moja je isplakala ocean suza, a koliko su tek njene oči?

Kakvo je to biće koje je imuno na tuđu bol, na tuđe jauke? Kakvo je to biće koje uživa u tuđoj patnji? Kakve su to uši koje ne čuju krikove strave? Što je to neljudsko u ljudima? Tko odgaja takve ljude, ljude koji ne cijene život, i kako ih odgajaju? Danas je to kujica Dana, sutra će biti njegovi ili njeni roditelji, djeca… Zašto čovječe? Zašto si to učinio? Moje se srce raspada dok promatram njene slike. Ne, ne promatram ih dugo, jer ne mogu. Muka mi je. Oči mi se pune suzama, a tuga razlijeva srcem. Ljutita sam i tužna. Sram me je što sam ljudsko biće. To je jedina istina. U ovom trenutku me je doista sram što se isti naziv koristi za mene, kao i za one koji su napravili taj zločin. Ako joj nisi mogao pomoći, zašto si joj ionako jadan život učinio pakleno užasnim? 

Ne postoji biće koje ubija iz objesti, osim čovjeka. Tu je cijela lepeza osjećaja koje su se samo kod ljudi nastanili. 

Ljubomora, mržnja, oholost, bezosjećajnost, ludost. Da, ludost, jer je samo čovjek toliko lud da samog sebe i cijelu planetu vodi prema uništenju. A kratko smo tu, na ovoj planeti. Oni koji nemaju milosti, već sutra o nečijoj milosti mogu ovisiti. Nitko nije vječno mlad niti zdrav. I nije Dana usamljen slučaj. Kamo sreće da je. Postoji još bezbroj ''Dana'' koje su proživjele pravi pakao, koje ga proživljavaju i koje će proživjeti. Tužno je to. 

Životinja nije igračka s kojom se možeš poigrati i odbaciti je. Kad se slatko štene pretvori u odraslog psa koji ima svoje potrebe, nekima postane teret. Nije rješenje izbaciti ga na ulicu, niti je rješenje osakatiti ga. Mi smo birali, i trebamo stajati iza svojeg izbora. Gdje se izgubilo obećanje da ćemo voditi brigu o njemu? Ili smo samo podlegli hiru djece? Što god bilo u pitanju, preuzmimo obavezu, ako to tako mogu nazvati. 

I ja sam udomila psa. Brigu o njoj ne smatram obavezom. Tri godine je sa mnom, i nije mi teret, ali je bila onom prije mene jer ju je bacio u kontejner. Spašena je zahvaljujući jednoj dobroj duši, i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. 

Ona je ta koja me isprati kad idem na posao, ona je ta koja me dočeka s toliko ljubavi da mi ništa za nju nije teško učiniti. Ona nije udomljena, ona je dio moje obitelji, a tako se prema njoj ponašam ja, moja djeca, ali i moji unuci. 

A ona ovdje ne bi bila da nije dobrih ljudi koji daju sve od sebe spašavajući one koju su odbačeni, izbačeni i prepušteni na nemilost ulici i ljudima. Hvala svakoj osobi koja je pomogla spasiti barem jedno živo biće, hvala svim udrugama na borbi koja prelazi sve granice. Ti si ljudi svjetlo našeg društva, dokaz su da ima više dobrih nego zlih ljudi. Jednom će dobro nadvladati zlo, jer tako naprosto mora biti. 

Hvala im u ime svake napaćene duše, a ima ih toliko da bi njihovo hvala moglo obujmiti zemlju. Oni se zahvaljuju na svoj način, ljubavlju, a nije li to i najljepši način. 

Nadam se da ima netko Gore komu dobro ide matematika, i koji zbraja naša (ne)djela, i da će nam jednom ispostaviti račun. 
Kao što kažu, karma je kučka, i neka je. Treba biti i kučketina prema nekima. 

Želim vjerovati da svi dobiju po zasluzi, ali ne mogu, jer ne dobiju svi ono što zaslužuju. Najbolji dokaz su sve te napuštene životinje, a Vi poduzmite sve da ih bude što manje. Vjerujte mi, nikada se nećete pokajati, jer vas nitko neće voljeti kao što oni vole. Nije li to ono čemu svi težimo? 

Cijeni život, poštuj ga. Ne radi ono što ne želiš da ti se radi. Ako ne možeš pomoći, nemoj odnemoći. To je cijela filozofija života. Svijet se neće promijeniti sam od sebe, mijenjamo ga mi, a uvijek počinjeno od sebe. 

Hvala Vam u ime svih Dana za svaku pomoć, ili mrvu ljubavi.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.