Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Samopromocija: Gdje, kada i zašto uglavnom na krivi način?

None Foto:

Volim društvene mreže. Zaista ih volim! Općenito, volim sve mogućnosti koje nam Internet nudi. Život je uz njega, najvećim dijelom, znatno jednostavniji, brži i učinkovitiji.

Iako sam ona generacija koja se u prilično ranoj dobi susrela s internetom, i dalje me zapanjuje činjenica kako nas svega nekoliko klikova dijeli od tog nepresušnog izvora znanja, inspiracije i mogućnosti. Moram priznati da mi je, uz sve navedeno, korištenje interneta jednostavno – zabavno!

Međutim, postoji taj jedan dio cijele priče koji me strašno uznemirava i zapanjuje, ali u posve drugačijem kontekstu. Čini mi se da kako se povećava broj pozitivnih strana, tako se proporcionalno povećava i broj onih negativnih. Što su nam stvari dostupnije, to smo mi ljeniji. Što više toga možemo reći, to manje toga zagovaramo u strahu da ćemo naići na otpor. Što više prijatelja imamo, to smo s manje njih okruženi u stvarnosti, posebice onda kada zagusti.

Što više imamo priliku prezentirati svoju jedinstvenost, to se sve više utapamo u masi jednoličnih i nezanimljivih „varijacija na temu“.

Žene se na isti ili vrlo sličan način šminkaju, odijevaju, razgovaraju i fotografiraju, a muškarci smatraju da su dobar izgled, dobri automobili, skupe robne marke i počupane obrve ono što obara svaku djevojku ili ženu s nogu pa je upravo to ono što vrišti iz njihovih profila.

Newsflash takvim ženama i muškarcima: nit´ vas itko više ili manje cijeni zbog toga, nit´ je to ono što istinski, na jednoj dubljoj razini, osvaja ljude. Može jedino privlačiti pažnju, a kome je to dovoljno, neka mu je! Nemam ništa protiv toga da svatko čini što god ga je volja sve dok to ne narušava bilo koji aspekt drugog, živog bića! No, nažalost, susrećem se svakodnevno sa sadržajima kojima se, smatram, itekako pokušavaju narušiti mnogi aspekti mene poput mog osobnog mentalnog zdravlja i razuma, a vjerujem da nisam jedina koja se tako osjeća.

To, gotovo nasilno, propagiranje iskrivljenih vrijednosti, a bez mogućnosti uklanjanja ili barem minimiziranja takvih sadržaja, jednostavno je uvredljivo! Ne, nije sve „normalno“ i ne, ne treba sve biti „prihvatljivo“! Negdje se linija mora povući! Evo nekih primjera koji se uglavnom temelje na snažnom kontrastu čime se isključuje najzdravija moguća opcija svake priče – balans – i to je ono što mi najviše nedostaje u fenomenu zvanom internet:

Ili moraš biti plus size ili moraš biti zero size

Naime, prve žene se prikazuju kao vrlo samosvjesne, hrabre, samopouzdane i inspirativne, a druge su jednostavno norma za mnoge industrije i ako žele uspjeti, budimo realni, moraju zadovoljavati određene kriterije za visinu, težinu i objektivnu privlačnost (poput simetričnog lica). Well, I call bullshit on that!

Žena ne mora biti ništa, dok u isto vrijeme može biti što god poželi! Zlo mi je od te crno – bijele tehnike kojom se nastoji obojati i definirati jedna ŽENA!

Pišem velikim slovima, jer to zaslužujemo! Kako kaže jedan od mojih omiljenih citata: „a woman is somebody, not some body“.

Živo biće sa svom širinom iskustava, osjećaja i karakteristika. Stoga, nikako ne podržavam tu površnost i manjkavost našeg društva. Zauvijek ću zagovarati to da žena ima puno pravo sebe smatrati lijepom, privlačnom i zavodljivom u kojim god kontekstima i izdanjima se ona takvom osjećala i ma gdje god se na skali od crne do bijele nalazila. Točka.

Eksplicitni sadržaji koji za cilj imaju običnu provokaciju

U zadnje vrijeme mi Instagram nudi videe u kojima se osobe istog spola vrlo provokativno ljube (ilitiga, zdravoseljački, žvale!) pogledavajući u kameru i mazeći se. I to je to. Samo. To. Kraj videa. Prije svega, odmah da napomenem, nemam ništa protiv istospolnih zajednica ni veza, dapače, u svom životu poznajem, cijenim i u potpunosti prihvaćam sve ljude koji preferiraju isti spol.

Jednostavno, takvo nešto bi i bilo posve neprimjereno i da je straight par bio u pitanju. Pokušala sam prijaviti taj uradak, no za početak, uopće ne postoji opcija pod kojom bih takav sadržaj prijavila pa sam odabrala najsličniju opciju, a onda mi je Instagram odgovorio kako „ne vidi ništa sporno u tom videu“ i da će mi pokušati nuditi manje takvog sadržaja.

S druge strane, videi/fotografije poroda ili dojenja djeteta odmah idu na crnu listu! Ne dao Bog doživjeti nešto realno, iskonsko i edukativne prirode. Stvarno sam ostala u čudu!

Pomislila sam kako to i nije možda toliki problem za mene koju su me roditelji naučili kako razlučiti neke stvari kad se s njima susretnem, ali što je s djecom?

Većina ih ima profil na toj društvenoj mreži i to je ono što im se prezentira kao „normalno“ i, kako Instagram tvrdi, „neosporno“. Jeza me prolazi na tu spoznaju. U ovu kategoriju ubrajam i fotografije/videe golotinje, raskalašenosti, glupih i prvenstveno opasnih, viralnih izazova i slično.

Veličamo ljude tek onda kada odu

Uh, kako tada tek internet gori, a kako me tada to tek izbacuje iz takta! O mnogima se ne progovori niti jedna jedina riječ (osim ako nije u kontekstu žutila) sve dok nas zauvijek ne napuste. Zašto, oduvijek sam se pitala. Tada, ovisno o tome koliki su trag ostavili na Zemlji svojim stvaralaštvom i/ili postignućima, slušamo o njima putem radija ili televizije isključivo u superlativima barem nekoliko
narednih dana.

Portali pak vrve raznim pričama koje se obavezno tiču krajnje intimnih i povjerljivih stvari (i tu nikako ne prihvaćam onaj kvazi argument da je riječ o javnim osobama koje su same odabrale takav životni put!). Nemojte me pogrešno shvatiti, otišli su, u zadnje vrijeme pogotovo, zbilja veliki ljudi. I treba ih veličati.

No, ja tvrdim da to nešto „veliko“ postoji u svakome od nas.

Zašto nam je toliko teško odavati priznanje sebi, svojim prijateljima, kolegama s posla, partnerima, članovima obitelji na dnevnoj bazi i za one najveće, ali i za one najmanje pa svejedno mukotrpno postignute uspjehe dok nam je tako lako uputiti pregršt lijepih misli onda kada možda i ne znače toliko?

Društvene mreže – cilj, a ne sredstvo

Još jedno, čini mi se, vrlo popularno mišljenje. Danas je dovoljno biti dobro poznato i razvikano ime na društvenoj mreži, a zbog čega točno zavređuješ da se za tebe zna, manje je bitno. Možda sam neupućena u logiku stvari, ali mislim da bi društvene mreže trebale biti izvrsno sredstvo kojim netko može promovirati ono što radi, čime se bavi, što voli, u čemu je dobar itd.

Sredstvo koje vodi nekom višem cilju, većem utjecaju i kvalitetnijem iskorištavanju tog utjecaja, za opću dobrobit, a ne samo svoju.

Međutim, one danas kao da služe isključivo za vlastitu samopromociju i ništa drugo. Doseći neki broj pratitelja i biti poznat krajnji je cilj mnogima. Želja za napravit promjenu ili dovest do nje ili nije uopće na listi prioriteta ili je negdje pred kraj. Mislim da zato postoji i mnogo stereotipa u društvu o ljudima koji uđu u cijeli taj svijet s dobrim i iskrenim namjerama.

Prava je umjetnost naučiti plivati u takvom jednom uzburkanom i opasnom moru! Sekundu kada sam odlučila koje bih svoje misli mogla prenijeti na papir, pomislila sam kako bih se vrlo lako mogla susresti s jednom strujom ljudi koja će odmah pomisliti „što gledaš i komentiraš ako te nešto smeta, okreni glavu/scrollaj dalje/šuti i ne miješaj se, nekome se to možda sviđa“.

Poruka toj struji: neću, ne znam i ne želim! Ako i zagovarate takvo nešto, a ne slažete se s ovim mojim napisanim, poslušajte onda samo vlastiti savjet. Inače, sve su konstruktivne kritike uvijek dobrodošle!

 

O autorici:


Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu. 

Komentari (1)