Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Kada nađeš ljude čiji su snovi i tvoji snovi, našao si sve...

None Foto:

Pita mene moja najbolja prijateljica nakon druženja nekidan „Može li išta s tobom u životu proći normalno? Ono, normalna kava?“.

Ne može, sestro draga, i ti to znaš. Zato i jesi tu gdje jesi već dvadeset i pet godina (možda i više, al nemojmo se sad suočavati s matematikom, brojkama, godinama i mladošću/starošću) – promislim, ne moram ni izgovoriti, znam da odgovor ionako zna.

29 godina mi je trebalo da shvatim kako je puno jednostavnije skrojiti svoj mali mikrokozmos po svojoj mjeri nego se prilagođavati svijetu svaki dan, cijeli dan. 29 godina do spoznaje kako mi u životu ne treba sto ljudi kojima ću se prilagođavati i trošiti svoje dragocijeno vrijeme na kompromise, objašnjavanja i traženje zlatne sredine između sebe i njih, kad mogu imati onih deset kojima srce kuca isto k'o i moje i s kojima u svakom trenutku mogu iskreno do kosti, otvoreno i bez zadrške. Kao i oni sa mnom, uostalom.

29 godina do konstatacije kako je zdravi odnos samo i isključivo onaj u kojem nema pretjeranih pitanja niti osuda, začuđenih pogleda niti nepotrebnih upitnika nad glavom.

Ne razumijemo se uvijek pogledima, nekad čak niti riječima, ali imamo dovoljno ljubavi jedni za druge da se razumijemo i onda kad se ne razumijemo. 29 dugih godina punih pogrešnih ljudi i pogrešnih koraka da bi shvatila kako je ono što jedino vrijedi uvijek ono najjednostavnije i bez previše potpitanja.

Prije četiri godine sam predložila svojim curama ljetovanje na Visu jer sam vidjela kod nekog na Instagramu fotografiju horizonta koji izgleda kao da su ga svi najbolji slikari svijeta udruženo slikali, a u kutu kadra ekipa nagurana u staru ljubičastu VW bubu bez krova, smiju se oko glava, mašu rukama na sve strane i izgledaju kao ekipa iz definicije dobrog ljetovanja. Sve je tu: otok koji izgleda tako da ti pamet stane, retro buba bez krova i super sretni ljudi. Jednom riječju – film. Film kojeg i ja želim par dana živjeti.

Nakon te fotke sam bez previše razmišljanja došla svojim curama i rekla im sve o fotografiji, krajoliku, bubi bez krova i otoku sreće. I bubi bez krova ponovno. I još jednom. Buba, retro buba i to bez krova. Bez srama sam sav spotlight našeg potencijalnog ljetovanja stavila na taj automobil. Svima je manje više bilo jasno da je retro buba ikona od automobila, generalno, ali i u našim malim životima. Vjerojatno smo se sve nekako prešutno prisjetile prvog auta u ekipi kojeg je frend po dobrom starom običaju naslijedio od dide a koji je bio upravo buba u kojoj smo provodili dane i noći, prolazili stotine kilometara, obilazili plaže, planine, jezera i rijeke, upoznavali svijet i jedni druge. Bila je to mala stara buba koja je nama bila cijeli svijet: i automobil, i kamper, i kauč, i birc, i restoran, i zaklon od svijeta. A sad imamo priliku ljeto provesti u varijanti bube koja uključuje potencijalno bolesno dobre Instagram fotke sa spuštenim krovom i vjetrom u kosi. Film.

Znate li koliko sam blijedih pogleda dobila? Nula.

Znate koliko je potpitanja o bubi bilo u priči? Nula.

Znate li koliko je vremena bilo potrebno da se usvoji ideja o Visu i bubi? Tri minute, točno onoliko koliko mi je trebalo da im predstavim taj svoj blesavi plan.

Okej, plan nam je imao jednu sitnu rupu – previše ljudi je zamislilo taj isti scenarij i za razliku od nas reagiralo na vrijeme a ne u trenutku kad su nogom zakoračili s trajekta na otok. Tako da smo se mi na kraju okolo vozikale nekim nefotogeničnim autom za smrtnike umjesto bubom bez krova, koji nam je iako nije bio Instagram materijal, ipak omogućio da se bespovratno zaljubimo u Vis. Otok na koji smo se u istom sastavu vratile četiri godine kasnije, ljeta 2018., malo odraslije i zrelije, ali ne dovoljno da bismo zaboravile bubu. Iznajmile ju nismo jer smo došle svojim automobilima, ali nas ni godine ni zrelost ni razum nisu spriječili da se ukrcamo u random nezaključanu bubu parkiranu uz cestu na putu do plaže. Jer neće nama nitko govoriti što se u našim godinama ne radi. A neće nam bome ni život proći bez fotke u bubi bez krova. Što bi i dalje bila puno manja šteta nego da ti život prođe u objašnjavanju, prilagođavanju i kompromisima.

Ovo je jedna malena blesava crtica o tome koliko stvari u životu s onima koje izabereš za svoje najbliže trebaju biti jednostavne.

I nije bitna ni buba, ni suludi plan, ni argumenti za ljetovanje koji su realno kad danas pogledam van svake pameti. Bitni su ljudi kojima ćeš bez zadrške prezentirati svaki svoj san, koliko god on blesav bio, i koji će ga prihvatiti kao svoj. Poslije ćeš shvatiti kako san ionako nije bila buba bez krova, već oni osmjesi oko glave, do kojih nikad ne bi ni došla da sam oko sebe imala ljude koji bi mi odmah srezali krila.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Prije četiri godine smo maltene izabrale Vis prvi put za ljetovanje da bismo rentale bubu bez krova. Naravno, zakasnile smo s rentanjem i vozile se u nekom autu za smrtnike, ali smo se bespovratno zaljubile u Vis. Ove godine nismo rentale bubu, ali smo se uvalile u random bubu na putu do plaže, što je kudikamo više nalik nama. Neće nama nitko govoriti što se ne radi. A neće nam bome ni život proći bez fotke u bubi bez krova. 🚗 ⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀ #voljenjedoneba #landramise #mygirls #girls #friends #oldtimer #valkswagen #vwbeatle #summertime #summer #summer2018

A post shared by Nina Slišković Goleš (@ninasliskovicgoles) on

 


Ako i ti imaš svoju Volkswagen priču (a znamo da imaš!), podijeli ju s nama i to ovdje
 

O autorici:


Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.