U jednom trenutku sam došla do njega i poljubila ga u obraz. Zbunjeno me pogledalo i upitalo :“a zašto ti mene stalno ljubiš’“. Bez razmišljanja sam mu odgovorila: „Jer od pusa rastu djeca.“

Od tada je prošlo dosta vremena, to malo dijete danas je malo veće, ali u potpunosti drugačije od onog preplašenog i zbunjenog djeteta kojeg sam zavoljela na prvi pogled. Naš početak nije bio jednostavan. Bilo je tu mnogo nesigurnosti, krivih koraka, strepnje i strahova. Da, slično kao i kod svakog drugog roditeljstva. Ipak smatram da je roditeljstvo zasnovano na posvojenju specifično jer naša djeca imaju povijest u kojoj mi nismo postojali.

Nerijetko o toj povijesti mi ne znamo ništa ili vrlo malo; ono što nam ispriča njihova socijalan radnica ili što u danih nam 20 tak minuta možemo iščitati iz njihovog dosjea. Na osnovu toga slažemo kolaž njihove prošlosti. Ako su mlađa naša djeca se svoje prošlosti i ne sjećaju, ako su starija o njoj nerado govore, ali sva ona nose u sebi neke traume i anksioznosti koje su itekako vidljive.

UNICEF je prije nekoliko godina imao akciju „Prve tri su najvažnije“. Prije nego što sam dobila djecu nisam shvaćala važnost te kampanje. Postavši majka djece koja nisu imala baš dobar start uvidjela sam koliko su te tri prve zaista važne. Imali smo mi puno toga nadoknaditi kako bi ona mogla sustići svoju generaciju. One su morale mnogo pojmova naučiti, jako puno strahova prevladati i jako puno vještina savladati. Moje starije dijete koje je bilo dvije godine pred školu, još uvijek nije znalo ni crtati niti razlikovalo boje. Nije znalo što je semafor pa nas je tako jednom dok smo se vozili autom po gradu upitalo zašto stajemo svako toliko, da bi nakon toga usljedilo pitanje“A što je to?“ pokazujući prstom na semafor.

Nama nije ni na kraj pameti palo da djetetu nitko nikad prije u životu nije objasnio što je semafor. Međutim ono nije izolirani slučaj. Iz iskustva i priča drugih posvojitelja možete čuti da su njihova djeca, koja su imala 2, 3, 4 ili više godina kada su ih posvojili, imala slabo razvijeni govor, siromašan vokabular, strah da će ostati bez hrane pa su za vrijeme obroka bjesomučno trpala u sebe, da su teško mogla zaspati i sl. Ona mlađa od godinu ili dvije se nisu htjela ili nisu znala maziti.

Sve su to posljedice te prošlosti o kojoj mi ne znamo mnogo i sve to govori u prilog zašto su te prve tri važne. Zato je važna i podrška posvojiteljskim obiteljima. Zato nas je važno i saslušat. Ako već ne možete razumjeti nemojte odmahnuti rukom i reći: „što se sad žalite, sada kada napokon imate djecu“. Da imamo ih, ali imamo i brojne izazove i borimo se protiv brojnih predrasuda, neke od njih sam opisala u prošloj objavi.

A sad da se vratim na sam naslov teksta Od pusa rastu djeca. Kada sam to rekla mome djetetu izrekla sam to spontano, iz dubine moga srca i nisam se prevarila. Moja djeca su narasla od mojih pusa, naučila su razlikovati boje, izgovarati višesložne riječi, usvojila su hrpu pojmova, vesela su, optimistična i puna nade. Ona su upravo onakva kakva djeca trebaju biti. Milina mi je slušati kad se igraju, kad razgovaraju, kad mi pričaju, plešu, kližu vježbaju gimnastiku. Pred njima i mojom obitelji su još mnogi izazovi. Izazovi u obliku savladavanja školskog programa, poteškoća u koncentraciji te učenju engleskog jezika i slova R (ali naravno i brojni drugi koje ne mogu ni zamisliti). Ali mi imamo ljubav, optimizam i snagu, mi imamo te puse od kojih su ona narasla. One će i dalje biti neizostavni dio naše zajedničke avanture zvane život.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Ja sam Dunja. U stvarnom životu se bavim projektima i to najviše onim iz EU. Osoba sam koja cijeni slobodu i moć upravljanja vlastitim vremenom. Freelancer sam u nastajanju. Pišem blog Stvarati voljeti živjeti na kojem pišem o životu, sreći i važnosti pronalaženja samog sebe. On je moj intimni zapis u javnom prostoru, pozitivno mjesto moga stvaralaštva.