U moru zaista tragičnih vijesti RokOtok vraća vjeru u ljude!

Imam dojam da se nikada nije skupilo toliko tragičnih, šokantnih vijesti u tako kratko vrijeme. Smrt djevojčice koja je ostavljena u autu na vrelom rovinjskom suncu, ubojstvo socijalne radnice u Đakovu, opetovano zlostavljanje dvogodišnjaka u Zagrebu, suludi vozač koji je pokosio obitelj na naplatnim kućicama, vijest da je preminula i treća žrtva naleta kamiona na djecu koja su upravo izlazila iz autobusa kod Novske... Uz sve druge tragične vijesti iz društvenih ili političkih krugova na koje smo, nažalost, navikli, ove su nas sasjekle.

Ako nam je ikada trebala priča koja je sušta suprotnost svemu ovome, to je definitivno sada. Da nam vrati vjeru u ljude, u ono najčišće u nama. A upravo je takav projekt RokOtok. Vjerujem da ste već čuli za izniman podvig Domagoja Jakopovića Ribafisha. Prijatelji ga zovu samo Riba, a najvažnija osoba u njegovu životu zvala ga je tata. Maleni Rok tragično je preminuo prije godinu i pol, a Riba je vrlo otvoreno govorio i pisao o dubini rane koju je osjećao... koju i danas osjeća. Ta odvratno neprirodna situacija u kojoj roditelj nadživi dijete, kada ti svaka stanica u tijelu vrišti da to nije pravedno, kada zuriš u prokleti besmisao i ne vidiš izlaz iz te praznine... Riba je vrlo otvoreno, a opet nimalo patetično podijelio svoje ponore, kao što je podijelio i svoju ljubav prema Roku. A ta ljubav živi i danas. Jer ljubav ne zna umrijeti.

Ribu sam posljednji put vidio kad sam vodio emisiju Svaki dan, dobar dan u kojoj je gostovao. Sjećam se rasprave s nekim ljudima na HRT-u da mu se moram obraćati s „vi“ jer je to, kao, pravilo. Pokušao sam objasniti da ima više smisla biti na ti s čovjekom koji ima nadimak Ribafish, a u sebi ima dječju zaigranost koja definitivno nije uobičajena za muškarce u našim godinama. Jer malo je čudno postaviti pitanje: Ribafish, možete li nam objasniti... Jednostavno ne funkcionira. I naravno da smo bili na ti. Nekako imam dojam da je taj čovjek na ti s cijelim svijetom. Mislim da bi i u susretu s papom počeo valjati fore nakon 15 sekundi. Što je najbolje, ovom bi se papi to jako svidjelo, ali nasmijao bi on i onog prethodnog. Riba je uvijek bio spreman na zajebanciju, vrlo brzog i izdepiliranog jezika. Izgubio je dio te lakoće, vječne zaigranosti, izgubio je dio onog dječjeg i nevinog u sebi, što je sasvim razumljivo. Naravno, nije izgubio ni trunku ljubavi prema svom sinu. To se osjeća u svakoj njegovoj riječi, u svakom zamahu. Nije izgubio ljubav jer, pogađate, ljubav ne zna umrijeti.

Osim da održi obećanje sinu, na podvig se odlučio i da nas ostale podsjeti da provedemo više vremena s djecom, umjesto da ližemo ekrane, da cijenimo prirodu kako bismo je očuvali za buduće avanture... I možda najvažnije – da napravimo sve što možemo da ne budemo žrtva životnih okolnosti. Čak i kod ovakve tragedije, čak i kad se osjećaj smisla toliko temeljito dezintegrira, Riba nas podsjeća da nastavimo dalje, najbolje kako znamo. Riba nas podsjeća da odaberemo ne biti žrtva. I onda kada vidiš hrpu ljudi koji plivaju uz njega, pa klince koji ga dočekaju na obali i u čijim očima vidiš tu zaigranost, onu kristalnu znatiželju... Vidiš da sve to ima smisla. Nadam se i da će se gledajući u klince, bar malo vratiti svojoj zaigranosti, bar malo... Nekako si mislim da negdje gore, i Rok navija za to. Kada nas napuste naši voljeni, život ne može i ne treba biti isti, ali mislim da i oni navijaju za to da naša esencija ne krene za njima. Da nastavimo plivati, doslovno i metaforički. Jer ljubav to zaslužuje. Ljubav to zaslužuje. Ljubav to zaslužuje. Ona doista ne zna umrijeti!