Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Uloži vrijeme u izgradnju realnog života, a ne virtualnog

None Foto:

8 sati spavaš. 8 sati radiš. Ili ne radiš. 8 sati si na Facebooku. Što ja onda ovdje radim? Znam da ću Vas ovdje naći i da mogu nekome prenositi stvari koje su mi zapele za tipkovnicu pa ih moram iz iste izbaciti.

Ne želim lagati nikoga, a najmanje samog sebe, niti se postavljati superiorniji od svih onih koji troše nemile gigabajte na društvenim mrežama koji nestanu u svemiru zajedno s našim uzalud potrošenim vremenom, kako bi gradili svoj lažni život na Facebooku ili bili zavidni zbog tuđih savršeno obojenih lažnih života.

Nisam ni ja baš susret s Fejsom i ostalim pokojnim i aktualnim društvenim mrežama imao tek preko susjedove ograde, pa da sam čuo što o tome priča tetka od susjedove ljubavnice čiji šurjak ima polubrata koji zajedno sa stričevom pokćerkom i sam sa sobom povremeno ne bude na Iskonovom chatu. Ostatak vremena, bude tamo. I živi tamo.

Ušao sam i ja u krug lažne centripetalne sile koja svima oduzima dragocjeno vrijeme koje više nikada nećemo imati. Motivi otvaranja Facebooka nekima su bili lakše povezivanje sa svijetom, dalekom rodbinom, djecom koja su otišla kao pomoćno osoblje raditi na krstarenju ili onom koja su otišla u nadi za bolje sutra nešto sjevernije od Lijepe naše.

Da je ostalo na tome, život bi bio ljepši. Ali nije. Također, nije baš ni da se svaki dan javljaš tetki iz Trondheima, poukaš bratića iz Utrechta i preko Messengera zoveš prijatelja iz osnovne škole koje je u međuvremenu promijenio ime. I spol. Jebe se tebi/vama/nama, uz dužno poštovanje, za tetka kojeg vidiš na vjenčanjima ili sprovodima te prozboriš s njim dvije i pol predikatne rečenice dok su vam zubi već lagano dekorirani makom iz gužvare pa vam čeljust počinje ličiti na neuštimani klavir iz kojega izlaze lažni tonovi.

Čak sam na djelu zatekao i ženu, kojoj je zaista primarni cilj bio stupiti u lakši kontakt s djetetom u inozemstvu, pa su se između Vibera, WhatsAppa, Skypea i telefonske govornice odlučili za komunikaciju putem Facebooka i Messengera, a gore spomenuta majka se paralelno odlučila na otvaranje virtualne farme da bi mogla posaditi neke virtualne mrkve u svojoj virtualnoj bašči koju mora povremeno zalijevati. Virtualno.

U međuvremenu, u onoj pravoj bašči koju obasjava pravo sunce, na pravoj zemlji koja se treba zalijevati pravom vodom, prave mrkve ima sve manje. Napredak.

Problem je što sva tehnološka i ostala sredstva koja su nam od početka tisućljeća postala dostupna, uvelike olakšavaju neke stvari, ali otežavaju život. I najveći je problem što mi kao ljudi u globalu ne znamo postaviti granicu. Jer, problem je što je sve dostupno. A ako je sve dostupno, to nije dobro.

U to ime, sjetit ću se priče jednog učitelja iz osnovne škole. Možda se ne mogu sjetiti svih detalja jer nisam spremio priču na USB, mail ili Dropbox s obzirom na to da je to još bilo doba kada smo imali dovoljne radne memorije u glavi da budemo koncentrirani na priče, a dotična tehnologija nije ni postojala. 

Skužit ćete poantu.

Učitelj je rekao otprilike ovako:

„Vjerujte djeco nije važno da odmah dobijete nešto što želite, nego je važno da uživate u iščekivanju istog. Ako vam odmah sada dam svima po jedan bombon, pojest ćete ga i tražit ćete još, zanemarivši taj jedan koji sam vam dao. A ako vam sada kažem da ću vam dati bombon kasnije, onda ćete vi iščekivati taj jedan bombon i biti sretni s tim, baš onako, jednim bombonom.“

Samo da se ogradim od svih gnjusnih primisli i insinuacija, učitelj nam nije dao bombon kako bi nas kasnije pojedinačno namamio u kabinet, nego zato što djeca, eto, vole jebene bombone.

Danas je problem uživati u samom procesu iščekivanja, jer iščekivanja nema. Jedino što netko može uživati u iščekivanju izlaska novog iPhonea ako ima bubreg viška, nove knjige ili filma ako ima vremena viška ili novog revolucionarnog i epohalnog djela o ustašama, partizanima, četnicima, Hrvatima, Srbima, veganima i vrtnim patuljcima, ako ima život viška. A nema.

Ok, nije fora iščekivati u svim situacijama. Prepričavati ovu priču o iščekivanju dugogodišnjim počasnim članovima Gold Cluba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji godinama čekaju radno mjesto kao Godota, znači zaraditi frakturu lubanje u rekordnom roku. S pravom.

Danas je sve dostupno. Hoćeš izračunati koliki je ukupan iznos od posljednjih sedam plaća koje ti šef nije isplatio, ako imaš sreće pa si zaposlen, kalkulator zna. Zanima te put od tetkove vikendice do Lidla, Google maps zna. Nije ti jasan odnos Dow Jonesa i Nasdaqa, upališ Burzu. Šalim se, to nikog ne zanima.

Čak se ni za jebenu vremensku prognozu više ne ustaješ iz uležanog kauča kako bismo kroz roletne provirili koja je razina naoblake posrijedi, nego upalimo aplikaciju koja nam, da bi bila u skladu sa svim virtualnim lažnim svjedočanstvima, kazuje da je vrijeme baš ove minute ugodno, pretežno vedro, s temperaturom od 23 stupnja u hladu i laganim povjetarcem sa sjeverozapada. Onda slučajno digneš roletnu i doživiš akutni napad svjetlosti kao svi ni nesretnici kojima Tommy Lee Jones i Will Smith onim čudnovatim štapićem obrišu pamćenje, pa od blještave magle više ne vidiš prozor, a kamoli cestu ili napušteni lokal preko puta kuće, dok Sijerković i Vakula bacaju mjestimične kletve na Accu Weather i ostale precizne aplikacije.

Hoćeš saznati koje je točno godine Marie Curie upucala Abrahama Lincolna dok je on sa Džingis-kanom ubijao Indijance po Apeninskom poluotoku jer si gledao sličan dokumentarac na tu temu, Google vjerojatno ima nekakav link i za to.

Hoćeš vidjeti što ima na Facebooku, Instagramu, Snapchatu, Iskrici ili nečemu, evo odmah. I tako po nekoliko sati u danu.

Nismo mi krivi ako smo malo oglupili, kriva je tehnologija. Mi se lišavamo svake odgovornosti onoga trenutka kad uzimamo mobitel/tablet/laptop/računalo u ruke i utonemo u vlastiti virtualni svijet.

Ako željno iščekujemo neku jebenu notifikaciju dok dijete puže s osmijehom pokraj nas, žena upravo priča neku ludu priču iz studentskih dana ili vam djed priča kako je i on, kao i svi djedovi ovog svijeta, pješačio do škole 11 kilometara svakoga dana bez obuće, mi ne živimo. Mi smo ovisnici.

I dok nam je na tapeti dostupno nevjerojatno znanje ovoga svijeta s nekoliko klikova mišem ili kažiprstom, mi radije vrijeme kvalitetno trošimo uz Vine video isječke od 5 sekundi, pa ih pregledamo 20 komada i ne sjećamo se nijednog, a kad jednom kvartalno upalimo YouTube da pogledamo tutorial za popravak veš mašine ili hladnjaka, 45 minuta kasnije, dok voda lagano klizi po istrošenom laminatu, mi smo zaglavljeni na YouTubeu gledajući dokumentarac o utjecaju masona na izbor za Miss Universe 2004. godine i perzijskoj mački koja skače sa stola u lavor pun brašna. Cool.

Za dvadesetak godina nećemo nikome moći prepričavati uspomene jer smo u najljepšim godinama života bili pretvoreni u hodajuće zombije, na društvenim proslavama žudjeli za notifikacijama od ljudi koji nam ne znače, ne bi li hranili vlastiti ego u moru lažnog ponosa i značaja koji sami sebi pridajemo u vlastitom virtualnom vrtlogu.

Stoga, vrijeme je da radimo na sebi. Kad poželiš idući puta otvoriti društvene mreže, razmisli o trenutku koji ćeš u tom vremenu propustiti. Kad ti dođe da ga otvoriš, e - nemoj.

Prema tome, nemojte ulagati vrijeme koje više nikada nećete imati na život u virtualnom svijetu, nego ga uložite u izgradnju sebe u stvarnosti. Sada. Odmah.

„Let your life be half as perfect as you pretend it is on Facebook.“

 


O autoru:

Ja sam Mr. Nobody, na našem govornom području znan kao Gospodin Nitko. Onaj sam koji preslikava vlastite misli kroz tipkovnicu, kako bih putem Vaših ekrana doletio ravno do Vaše duše. Osnivač sam i izvršni direktor bloga Virtualni vrtlog te istoimene Facebook stranice. Nije baš da imam u planu ponuditi proizvode od kojih ćete za dva tjedna dobiti na lotu, izgubiti 10 kilograma žive vage, oženiti se i dobiti gratis povlaštenu mirovinu gastarbajsterskih razmjera. Ali, mogu Vam ponuditi dobru priču.