Uz toliko boli, zašto mi se sve ovo moralo dogoditi?

Bilo bi još lakše da me nitko ne poznaje. Da živim život u miru i da me na ulici prepoznaje tek nekoliko prolaznika s kojima sam odrasla. Bilo bi tako lako biti jedna od stanara u zgradi... Ali ja nisam ta.

Netko me pitao neki dan: zašto si ti svima rekla za dijagnozu? Zašto si uključila sve njih u to? Sve njihove strahove, stavove i interpretacije?

Da me ništa ne boli, da sam sretna i da svaki put kada sjedim zaboravim da ne mogu dobro hodati. Iako već hodam puno bolje i imam mikropomake koji su za mene ogromni, ljudi ne znaju kako sam se prije osjećala iznutra. Ponekad mi se čini da sam kraljica fejka jer sam se dugo pretvarala da je sve u redu i da ja sve to mogu. Nisam ni pomislila da ikada imam opciju da padnem i da se žalim. To majka djeteta ne smije. Dijete gleda roditelja kao čvrstu stijenu i nisam ga imala srca razočarati. Uvijek sam mislila da ja da sam na njegovom mjestu to uopće ne bih podnijela. Plakati i pasti za mene nikad nije bila opcija.

Zašto sam rekla svima? Pa da, čovjek se pita, jer je toliko lakše tajiti da te strah i da ne možeš. Neki dan sam čitala blog svog prijatelja koji je kickstartao moje iscjeljenje. Pisao je o svojoj borbi s MS i o tome kako mu je bilo najgore priznati da je slab i da više ne može sve. Sjećam se tog bolnog udarca za ego i kod sebe i vjerujem da je baš taj ego trebao biti smrtno ranjen kod nas oboje. Od njega sam prošle godine saznala da je naš najveći neprijatelj strah koji upravlja sa nama. Isprva se nisam mogla povezati s tim. Mislila sam: - Strah? Ja to nemam. Kakvo samozavaravanje! Da nije bilo toksičnog straha ne bi ni bilo ni tog stanja, no, to znam sada. A strah se podmuklo sakrio iza bijesa, očaja i čiste tuge pa sam mislila da ga nema.

Tada sam ulicama hodala jednom rukom oslanjajući se na zgrade pored kojih sam prolazila. Kada su mi prijelazi preko ceste postali problem jer se nisam imala za što uhvatiti, ušla sam u dućan za opremu za invalide. Mislim da mi je u tom trenutku konačno pala kruna s glave. Kupila sam štap za hodanje. Sjećam se kako mi je pao teški kamen sa srca kada sam vidjela taj elegantni crni sa srebrnim prugama koji će mi pasati na suknje i haljine. Sjećam se da mi je bilo komično što je koštao samo 19,90 eura, a bio je tako lijep! Pomislila sam da baš imam sreće.

Dugo nisam shvaćala zašto mi se to sve desilo. Nakon toliko emocionalne boli još i to otkazivanje tijela! Bila sam očajna: ako nemam tijelo, sebe, onda nemam više nikoga! Bilo je strašno, ali danas znam da je poljubiti tlo najbolja odskočna daska! Uskoro sam saznala i to da sam puno, puno više od svog tijela.

Ako je atom građen od jezgre (koju čine protoni i neutroni) a okolo su slobodni, plešući elektroni. Ta jezgra čini 99.98% mase atoma iako je 100.000 puta manja od njegovog promjera, i taj promjer je prazan prostor, čista energija. Ako sam ja sačinena od atoma – onda sam puno više od ovog tijela. Onda sam i ja više energija nego materija! Super je taj omjer objašnjen u ovoj prispodobi: ako je atom veličine jednoprostornog automobila, onda je jezgra velika kao grašak u njemu. Sve ostalo je “samo” energija. Zašto smo onda blesavi i sav fokus stavljamo na taj neznatan djelić?

U meditaciji na radionici u Berlinu postavila sam pitanje: Zašto mi se sve ovo moralo dogoditi? Odgovor je bio jasan i glasan: Zato da inspiriraš. Zato da ljudi kada vide tebe, kažu: ako je mogla ona, mogu i ja! I baš te riječi je mi rekao i “suborac” iz Izraela kada mi je prišao u Berlinu.

Kada vidim tebe kako hodaš i kako si radosna, znam da ću se i ja potpuno izliječiti. Od tada si jednom tjedno šaljemo cheerleading poruke potpore i ohrabrenja.

A samo tjedan dana nakon povratka iz Berlina, našla sam ovaj post na stranici učenice Joea Dispenze:

Pazi ovo! Nakon sinoćnje prepiske i meditacije sanjam Anđu Marić (svojih snova se inače ne sjećam) kako sam je srela na ulici. Pitam je kako joj ide, ona kaže odlično, sve sam riješila, ovo zbilja funkcionira. Pozdravi me i trčećim korakom žuri negdje u svoj novi život, ni traga nekom problemu. i ja se zamislim: ako se ona izliječila, mogu i ja barem biti dobro! Jesam li ovo kroz san dobila potvrdu da nema odustajanja? Moglo bi bit.

Počela sam pisati o svom putu nakon radionice Dr. Joea Dispenze u Zagrebu. Tada sam sa dvoje novih prijatelja iz Južne Afrike koje sam tamo upoznala, razgovarala o tome što mi se dogodilo i gdje sam sada. Yolande i Oliver su mi rekli: Moraš pisati o tome. Ako samo jedna osoba bude imala koristi od toga, tvoja misija je ispunjena! Pomislila sam koliko samo ja zahvaljujem priči Ane Bučević o izlječenju njezinog Saše, i priči, knjizi i prijateljskim savjetima Denisa Delogua. Pa gdje bih bila ja sada da nisam imala njih? Što na taj način dobiješ, moraš dati dalje – to mi je moja Dr. House od početka govorila iako mi se to tada činilo kao znanstvena fantastika jer sam bila toliko loše. Danas mi se pak sjećanje na to teško stanje čini kao sjećanje na neki loš san.

Neki dan me u gradu na ulici zaustavila jedna žena i rekla:

- Vi ste meni toliko pomogli, hvala vam.

- Ja? Pa kako? - pitala sam je.

- Nije važno sada. Puno ste mi pomogli, hvala vam.

Sve je plaćeno. Zbog takvih stvari i svih vaših poruka je vrijedilo osjećati se tako “gola” I ispostavljena. Idemo dalje, do cilja!

Fotografija: Vanja L.