“Ako se nekome ne sviđa vjeronauk u školama, bujrum, otiđi.”
BRUNO ŠIMLEŠA:
Vjeronauku je mjesto u crkvi i doista samo u crkvi. Amen!
Tim nas je prekrasnim riječima počastio saborski zastupnik Željko Glasnović. Vjerujem da ste i vi raznježeni katoličkim milosrđem i ljubavlju koja pršti iz svakog sloga. Pa ima li išta naprednije nego kada neistomišljenicima poželiš da se isele? Nekad su ih selili na Goli otok, a danas na Zeleni otok. Napredovali smo, nema što!
U uobičajeno živopisnom monologu bez previše dovršenih misli i u kojem sve prolazi, Glasnović zapravo predstavlja pravi postmodernistički diskurs. Tako je ovog puta uspio spomenuti i Justina Biebera. A na svu sreću, uspio se zaustaviti kad je želio reći da bi neke prevoditelje udžbenika trebalo streljati pa bi ih on samo malo po tabanima. No vratimo se prvotnoj tvrdnji…
Smatram da bi vjeronauk trebao biti dostupan svakom djetetu. Ali u crkvi! Vjerujem da je to stav većine ljudi, pa i većine vjernika. Ali naravno da Crkva nije za to jer im je kristalno jasno da bi dramatično pao broj polaznika.
No dragi moji, ako je ovo zemlja u kojoj doista postoji 86 posto istinskih vjernika, onda se doista ne morate bojati da bi pao interes za crkvenim vjeronaukom, zar ne? Ako 86 posto doista živi katoličku vjeru i žele djecu odgajati u tom duhu, pa sigurno će djeca nekako pronaći put do crkve!
I sada slijedi uobičajen promašen argument mnogih koji ne razumiju i ne žele razumjeti pravu situaciju oko vjeronauka u školi: “Pa to je izborni predmet, kome se ne sviđa ne mora ići.” To je kilav argument jer svi mi znamo da to nije klasičan izborni predmet. Za početak, ugovorom s Crkvom jasno je definirano da se taj izborni predmet ne smije tretirati kao ostali izborni predmeti. Zato u mnogim školama imate informatiku ili drugi strani jezik u kontraturnusu gdje se vjeronauk ne smije nalaziti. Dakle, vjeronauk ima povlašten status u odnosu na sve druge izborne predmete. Nadalje, u mnogim su župama uskraćeni sakramenti djeci koja ne idu na školski vjeronauk.
I sad zamislite oduševljeno Božje lice kada vidi da djeca primaju sakramente pod ucjenom. Pa ima li išta svetije?
Bez obzira na sve to, slažem se da djeca svejedno ne moraju ići na vjeronauk, ali u osnovnoj školi ni nemaju alternativu. I onda djeca često tumaraju po hodnicima. Mnogi kažu da mogu biti u knjižnici, ali ako i u vašim školama, kao u našoj, knjižnica radi dvokratno, onda u mnogim situacijama dijete ne može biti u knjižnici. Ali eto, bar može pomoći čistačicama jer to je prava škola za život!
Kad smo upisivali kćer u prvi razred razgovarao sam s nekoliko desetaka roditelja iz njezine vrtićke grupe i većina je djecu odlučila upisati na vjeronauk. Naveli su tri razloga. Najviše ih je reklo da ne žele da su im djeca izopćena. U drugoj su kategoriji bili oni koji su naveli želju da dijete nauči nešto o njihovoj vjeri. A najmalobrojniji su bili oni koji su rekli da je to sigurna petica pa je dobro za prosjek. Ali najrašireniji razlog bio je taj strah od izopćenosti.
I razumijem roditelje koji tako razmišljaju, razumijem društveni pritisak oko tog pitanja i razumijem da ne žele da im je dijete izdvojeno, žigosano...
Jasno je da svojoj djeci želimo najbolje i mislimo da ćemo to ovako ostvariti. I doista, neka djeca koja ne idu na vjeronauk već u prvom tjednu škole zavrijede takve prekrasne epitete od druge djece da ti se opet srce raznježi od predivne ljubavi i milosrđa. Tako su sinu prijatelja koji nije upisao dijete na vjeronauk rekli da je srpčuga i Sotona. U prvom vražjem razredu, prvog vražjeg tjedna škole!?! Dijete nije ni znalo što to znači pa je došlo doma zbunjeno, više nego uvrijeđeno. A moj je prijatelj bio presretan što mu je sin imao upravo takvo iskustvo prvog tjedna škole.
Većina osuda koju doživljavaju klinci nije toliko odvratna, već mnogo suptilnija. Djecu izdvoje, ponekad ne pozivaju na rođendane, a ponekad roditeljji djece koja pohađaju vjeronauk šire tračeve o roditeljima djece koja ne pohađaju. I razumijem da mnogi roditelji ne žele da su im djeca izložena bilo kakvim napadima, osudama, izolaciji... U bilo kakvom obliku. Samo želimo da se uklope, da budu kao drugi.
Ali, to je očajna roditeljska strategija. Razumijem da proizlazi iz roditeljske brige za djetetom i da ga želite poštedjeti nekih udaraca, ali naš zadatak je da ih naučimo nositi se s udarcima, a ne da ih štitimo od njih. Ne možete ih zaštititi od svih životnih udaraca, a neke je udarce čak i vrijedno primiti. Neke udarce moraš primiti zbog svojih uvjerenja! Tako pokazuješ da imaš kičmu, da imaš integritet. Da su ti tvoje vrijednosti i uvjerenja važni! I BTW, unaprijed se zahvaljujem svima koji će mi ih uputiti zbog ove kolumne. I ja vas volim!
Djecu ne bismo trebali učiti da je ključno uklopiti se i ukalupiti. Trebali bismo ih odgajati da budu vjerni sebi, a ne većini. Nije ključno ukalupiti se u nešto prosječno, nego kreirati kalup za sebe! Unikatan, neprocjenjiv...
Dakle, priče kako je to običan izborni predmet pričajte maloj djeci koja se žele samozavaravati. Laž je prebanalna da bi je itko ozbiljan doista ozbiljno shvatio. A želite li da vam dijete pohađa vjeronauk, onda vam sigurno neće biti nikakav problem da to bude u crkvi. A ako birate vjeronauk samo zato da vaše dijete bude kao i većina, ne činite im uslugu. Jer većina ljudi ne može se pohvaliti sretnim životom. Većina je često mlitava. Većina živi tuđe živote, a ne svoje. Većina se toliko želi svidjeti svima oko sebi i rade toliko toksičnih kompromisa da se prestanu sviđati samima sebi.
I zato bismo djecu trebali učiti da budu svoji, iznimni, posebni. Osrednjost i vječna uklopljenost u tu osrednjost vražje su precijenjene!
Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
