Ipak, iskušenje sočnog voća koje sa sobom nosi spoznaju bilo je preveliko i prvi ljudi su mu podlegli. Pouka je vrlo jasna i kaže da kada je snaga volje slabija od iskušenja, mi moralno propadamo i treba nas kazniti.

Sada kada je to rečeno, možemo se prisjetiti priča o pretilim osobama, ovisnicima o drogama, kockanju ili cigaretama, o muškarcima koji „ga“ ne mogu držati u gaćama, o ženama koje „ne mogu skupiti noge“ i svima onima kojima na neki očiti način nedostaje samokontrole.

Onaj prefiks 'samo' u riječi samokontrola valjda označava nešto nad čime po defaultu imamo kontrolu. Jedino što nam u tim slučajevima preostaje zaključiti je da su te osobe moralno posrnule i loše kada se svjesno i dragovoljno odriču samokontrole. Ili možda ne?

Umjesto toga bi možda bilo korisnije posvetiti se potrazi za stvarnim rješenjima onih ponašanja i navika koje za nas nisu dobre i zbog kojih se osjećamo loše.

Ako smanjimo opsesiju pukom idejom samokontrole i zašto je nemamo, možemo se posvetiti razmišljanju o tome zašto su nam naša iskušenja zapravo iskušenja, što je toliko posebno u njima, zašto imamo osjećaj da nam trebaju, što bi se dogodilo kada bismo im se prepustili, kako ih razvodniti i od njih napraviti nešto s čime se znamo nositi?

Ti odgovori od vas samo rade žrtvu koja odbija preuzeti odgovornost za vlastiti život. Znam da zvuči okrutno, a možda i bezobrazno, ali istu stvar ću, kako bih se suočila s istinom, reći i sebi.

Mnogi od nas pretpostavljaju da ako želimo napraviti promjene u životu da moramo i patiti. Nedavno je jedna prijateljica u društvu rekla kako je davnih dana shvatila da ako želiš smršaviti da moraš začepiti gubac, ne jesti i u biti - patiti.

Samokontrolu i snagu volje si zamišljamo kao prizor u kojem nam na desnom ramenu sjedi demon, a na drugom anđeo i njih dvojica se bore. Ljude snažne samokontrole zamišljamo kao one kod kojih češće pobjeđuje anđeo. Ali, čini se kako ljudi snažne samokontrole uopće ne vode takve unutarnje bitke.

Ljudi koji su dobri u onome što bi uglavnom okarakterizirali kao posljedicu samokontrole zapravo uživaju u istim onim aktivnostima kojima se drugi muče ili im ta ponašanja dolaze prirodno. Oni, primjerice, uživaju u zdravoj hrani, vježbanju, studiranju, svojoj romantičnoj vezi ili svome poslu.

Njima vježbanje, uzajamno vjeran romantičan odnos i naizgled užasan posao nisu nužno zlo ili obaveza koju će pokušati izbjeći nego oni u tome uživaju, guštaju i zabavno im je. Oni su to odabrali i oni to odabiru.

Ako ne vidimo smisao u tome da budemo vjerni partneru, a jedino zbog čega se suzdržavamo od privlačnih pripadnika istog ili suprotnog spola je društvena norma koja kaže da je to pogrešno, velika je mogućnost da se nađemo u problemu.
One osobe koje su dobre u onome što smatramo odrazom samokontrole vjerojatnije će strukturirati svoj život tako da niti nemaju dojam da se susreću s nekakvim iskušenjima. To zvuči vrlo jednostavno, ali u stvarnosti je strukturiranje života tako da smo njime zadovoljni prava umjetnost.

Primjerice, zdravija prehrana od nas zahtijeva pripremu u vidu planiranja obroka, kupovine namirnica, promišljanja o zdravim obrocima, kreativnije pripreme namirnica, nošenja pripremljene hrane na posao i slično.

Hrana koja je istovremeno problem i zbog toga je u fokusu jer ne smijemo pojesti te kolačiće, mora biti planirani dio našeg života i u fokusu kako bismo pripremili zdravi obrok i ponijeli ga sa sobom na posao.

Radi se o sposobnosti mijenjanja vlastite percepcije stvari koje nam predstavljaju iskušenje, moralnu propast ili isključivanje iz društva.

Naposljetku, dva komada kolača umjesto jednog ne zvone kao moralna propast, a možda su ta dva kolača i posve opravdana i očekivana stvar jer taj kolač obožavamo ili smo u slastičarnu sjeli gladni i ne možemo od sebe niti očekivati ništa drugo no da ih pojedemo.

Sigurno je da postoje brojni načini nošenja s iskušenjima i ne znam za vas, ali čini se pomalo blesavo biti žrtvom vlastitih uvjerenja koja kažu kako stvari mogu biti ili teške i praćene patnjom i odricanjem ili ih nije moguće postići.

To što se ovaj tren ne možemo sjetiti treće opcije ne znači da ona ne postoji.

Osim toga, pitanja odluka koje donosimo na temelju toga imamo li kontrolu nad sobom ili ne jednaka su svim drugim odlukama koje donosimo. Te odluke su iste, a opet neke nam lakše padaju pa recimo redovno trčimo, ali se ne možemo natjerati da počnemo čistiti stan.

MARIJA BERZATI: Što će reći i misliti drugi? To nije moj problem!

Možda odabiremo „pogrešan“ i „manje moralan put“ onda kada je odluka o kolačima, o ne skidanju gaća i učenju za ispit zapravo odluka o nečem drugom što nije tako jednostavno kao zaobići kolače u dućanu. Primjerice, možda ne učimo jer se ne smatramo osobito pametnima i ne vjerujemo da možemo završiti fakultet. Možda odlučujemo prevariti partnera jer ne vjerujemo da nas partner uistinu voli pa je onda zapravo svejedno hoćemo li prevarom potencijalno uništiti odnos.

Snagu vjere u slobodu i mogućnost izbora i posljedičnog zadovoljstva životom moguće je postići upoznavanjem sebe zbog čega ćemo znati zašto radimo to što radimo, što nam treba i što si želimo i učenjem vještina koje će nam pomoći da zadovoljimo svoje potrebe i ostvarimo svoje ciljeve. Tijekom tog procesa naučit ćemo kako da više ne budem žrtve vlastitih iskušenja.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.