Zaustavi se vjetre, ovdje nitko nije normalan
Oprostite što kasnim s kolumnom, izgubila sam pojam o vremenu ovih dana.
Svi smo.
Vrijeme je relativan pojam, pogotovo ovaj tjedan.
Sedam sati od aerodroma do Trga.
Sedam sekundi od “danas je doček, samo ljubav” do “GDJE si bio ’91.?”
Sedam zagrljaja da Kolinda postane popularniji search term od Luke Modrića.
Ljubav to zna napravit čovjeku, da sasvim zaboravi na vrijeme.
Mržnja radi isto, ali ne da mi se danas o mržnji - ona je u Hrvatskoj klišej, kao i “srebro zlatnog sjaja.”
Ovo je tjedan za ljubav od koje zaboraviš na vrijeme.
Moja dva prijatelja su na doček došla iz Rijeke.
Na Trgu su bili u 2 popodne. Jedan je u 2 i 30 stajao u gužvi i razmišljao dal da brzinski ode po pivu ili da ostane stajat na mjestu - bilo ga je strah da ne propusti Vatrene dok je na šanku.
Kad sam napokon došla do njih oko pola 7 navečer, smijali su se tome što su mislili da će fulat Vatrene u pola 3.
Došla bi ja i ranije, ali putovala sam 7 sati iz Novog Sada.
Tamo sam gledala tekmu dan prije.
Jako je tužno gledat finale u kojem igra Hrvatska na srpskoj televiziji. Ovo nema veze sa Srbijom, vjerojatno je tužno gledat i na bilo kojoj drugoj televiziji koja nije hrvatska.
Komentator je nezainteresiran i vrlo mlak.
Ne vrišti kad je gol, čiji god da bio.
Čestita pobjedniku onako kao što čestitaš Božić u copy-paste poruci koju šalješ svima.
Sretan i blagoslovljen Božić tebi i tvojima od mene i mojih.
Sterilno, prazno, pro-forma.
Žao mi je da nisam bila tu kad smo igrali.
Ali bila sam u ponedjeljak.
16.7.2018., dan kad je gradom šetala ljubav.
Moj prijatelj je u 14.30 ipak otišao po pive, nosio je 4 čaše u rukama kroz gužvu.
“Kako ti se nije sve prolilo?” - pitala sam ga u čudu jer ja u gužvi često prolijem i samo jednu pivu. Ljudi se guraju i jebe im se za tebe i tvoju pivu u ruci, nije njihova. Ljudima oko tebe se najčešće jebe za sve što nema veze s njima.
Ali ne u ponedjeljak.
“Ljudi su se otvarali kao Crveno more kad su vidjeli da nosim pive. Kao kad se auti miču Hitnoj.”
Zato nije prolio, jer je hodao po gužvi satkanoj od ljubavi. (Malo ovo sad zvuči ko zadaćnica ali jebiga, tak je bilo).
Ja sam se po istoj gužvi probila do njih oko pola 7.
Nije mi bilo svejedno dok sam se provlačila kroz ljude.
Prvo, to su ljudi koji već skoro 5 sati stoje u mokroj, zaparenoj masi.
Gladni.
Žedni.
Piša im se.
Sigurno su razdraženi.
Stala sam na par nogu.
Zapela za dvije torbe.
Slučajno izlaktarila nekoliko leđa.
I nitko se nije naljutio.
Čak ni cura koja je sjedila na podu, a preko koje sam skoro pala.
U nekoj drugoj gužvi, stvari bi se odigrale drugačije, ali ovo je bila gužva od ljubavi.
Putem sam vidjela dečka s vrećicom smokija. Pogledali smo se. Ja sam mu gurnula ruku u vrećicu i izvadila jedan.
Nasmiješio se i rekao “uzmi još.”
Smoki je u toj masi vrijedio zlata, a on ga je dijelio s random prolaznikom uz najveći smješak.
Svi u masi smo htjeli dobro ljudima oko sebe.
Nikom nije smetalo što smo zbijeni kao znojne sardine.
Nikom nije smetalo ni to što je bilo planiranih pjesama za 2-3 sata programa, a program je planirao trajat puno duže.
Dva tipa pored mene su skakala i pjevala “jebeš prvo mjesto, drugi smoooo!”
Nikom nije smetalo što nismo prvi.
I dobro da nismo, bar se Belinda nije skinula. Belinda, ne Kolinda. (Ovo nažalost treba naglasit jer se ljudi znaju zabunit i naljutit i ostalo).
Nikom nije smetala ni kiša koja je počela padat - nismo Putin da ne možemo bez kišobrana.
A i kad je u zraku ljubav, kiša ne može smetat, samo može postat romantična.
Jako smo se voljeli u ponedjeljak svi mi koji smo bili tamo.
Desni su dijelili čipseve s lijevima.
Časne sestre su pjevale uglas s gejevima.
Ljudi koji osuđuju Kolindino ponašanje i oni koji ju brane su stajali rame uz rame.
Btw, čitajući komentare o Kolindi, primijetila sam da je alarmatno visok broj ljudi koji ne znaju napisat riječ “predsjednica.”
Prijesednica.
Presijednica.
Predjednica.
Presednica.
Prokulica.
Premantura.
Pradjed.
Neću to nikad razumjet.
Kužim da te muči Romerkvele i Loksitan, ali predsjednica?
Ali i to je manje važno bilo u ponedjeljak, važna je bila ljubav.
Voljeli smo se u ponedjeljak pred cijelim svijetom.
Ponosni Hrvati.
Ujedinjeni.
Zahvalni.
Uspjeli smo bit prvi u svojoj drugosti - to je po meni puno veći uspjeh za Hrvatsku nego što bi bilo zlato.
Nismo službeno pobijedili Francusku, ali jesmo.
I još puno važnije, pobijedili smo sami sebe.
Barem na jedno sunčano i kišno popodne.
Onda je došao Thompson i zaustavio vjetar, ali do tad je trajala samo međusobna ljubav.
Ljubav i “ovdje nitko nije normalan.”
I nije, tko može ostat normalan od tolike ljubavi u zraku?
Došli smo ju bacat na Vatrene i na Dalića.
Cijeli svijet nam se divi zbog količine ljubavi koju smo pokazali.
A gdje nam je ta ljubav kad ju treba bacat po sebi?
Izlaznost je bila veća nego na izborima.
Šeraju se po Fejsu razne ideje o tome da bi Dalić bio super premijer.
To je dosta loša ideja, kao što je loša ideja da bi Andrej Barbieri bio izvrstan frizer jer dobro filetira ribu ali ajde, ljudi su barem malo počeli koketirat s idejom da stvarno postoje dobri, sposobni ljudi koji inzistiraju na izvrsnosti i postižu rezultate. A čini mi se da smo počeli koketirat i s idejom da nas ima PUN K i da možemo sami promjenit stvari ako želimo.
Lijepo je rekao gospodin Šprajc: “Zlatko Dalić nije slagao momčad tako da je na desni bok stavio strinu od tetke ili za zadnjeg veznog malog od direktora komunalnog u Livnu. A upravo tako nekako svoje momčadi slažu izbornici po gradovima i općinama, ministarstvima i javnim poduzećima.”
Bilo bi dobro da te dvije ideje spojimo. “Postoje sposobni ljudi” + “Mi možemo maknut nesposobne.”
Dalić je jednog potjerao jer bi to tako trebalo ić u firmama - loše radiš, otkaz.
Smiješno je da se tome uopće divimo.
A divimo se jer smo navikli na suprotno.
Kod nas ne radiš ništa i imaš Saborsku penziju (ili radiš cijeli život i nemaš penziju jer ju je pojela ekipa iz Sabora).
Kod nas pokradeš bogaoca i gusti sa šlagom i svejedno smiješ sjest u VIP ložu.
Kod nas smiješ bit bolestan za sudnicu, a rumen i zdrav za Rusiju.
Nije to baš normalno, ali kod nas je, jer ovdje nitko nije normalan.
Nismo normalni jer živimo u zemlji u kojoj bi svi mogli bit sretni, a skoro nitko nije.
Zahvaljujući nogometu, ljudi masovno guglaju Hrvatsku.
Šta će saznat ako samo pogleda slike?
Sve najljepše.
Imamo more i zalaske sunca za koje ti ne treba filter.
Najfiniju hranu.
I kupanje i skijanje.
Planine, ravnice, polja, sve ikad da se čovjek nikad ne bi htio odselit.
I onda nas ode skoro pola milijuna.
Ljudi prate tekmu iz Irske.
Tata ne može odvest sina na doček jer radi u Njemačkoj.
Imamo najbolje masline, najbolje sireve, najbolje krumpire i sve to šaljemo van, nekom drugom.
Pa uvozimo i jedemo sir na kojem piše “sadrži minimalno 17 posto sira.”
Jeftinije je, a jeftinije je kod nas najveća ljubav.
Grad je bio prepun boca u ponedjeljak, a zbog ljubavi prema Vatrenima smo zaboravili da u Hrvatskoj to nisu boce, nego pare.
U utorak je ispred svakog dućana stajala skupina penzionera spremna da ih unovči.
Di nam je ljubav za to?
Ne kužim zašto je nema.
Zašto zapinje tamo gdje bi trebala najmanje zapinjat?
Tamo gdje bi se trebali sjetit da ljubav prema Vatrenima možemo iskoristit i za sebe.
Pogle kolko nas je.
Jebote.
Zašto ne volimo sami sebe dovoljno da se skupimo i za sve ostalo važno?
Dalić je kao izbornik pokazao da stvari mogu postat čarobne ako se potrudiš.
I ako izbaciš kukolje koji opstruiraju proces.
Isto to možemo i mi jer smo i mi izbornik Hrvatske.
Samo jbg, većina to zaboravi jer se međusobno prepucavamo tko je gori.
A Gori sjedi u VIP loži i smije nam se.
Normalno da nam se smije kad zna da ovdje nitko nije normalan.
Da smo normalni, jeli bi svoje domaće krumpire i sireve od sira.
Da smo normalni, imali bi para za otić na svoje more.
Da smo normalni, nikom ne bi palo na pamet da nam krade penzije.
Da smo normalni, ponašali bi se kao Dalić i prihvaćali bi samo ono što je dobro za uspjeh.
I po brzom postupku odjebavali sve što nije.
Da smo normalni, na Sanadera ne bi vikala samo ona jedna žena, nego svi koji su se našli u blizini.
Da smo normalni, on bi tekmu eventualno pratio iz VIP ćelije.
Da smo normalni, ovu ljubav koju smo dijelili u ponedjeljak bi koristili svaki dan.
Prema susjedima.
Prolaznicima s kojima dijeliš čips.
I prema sebi.
Da smo normalni, shvatili bi da možemo promijenit cijeli nutricionistički plan Republike Hrvatske koji nas sustavno truje, a mi i dalje sve žderemo na veliku žlicu.
Da smo normalni, zapamtili bi da nas ima previše da bi nas jebala nekolicina u odijelima koja sa svakim mandatom ide gore za konfekcijski broj.
Da smo normalni, zapamtili bi da smo MI izbornik, ne netko drugi.
Nadam se da smo nešto naučili od ovog Svjetskog.
I od dočeka.
Bilo bi super da jesmo i da sljedeći put kad je važno stvarno iskoristimo tu silnu ljubav koju očito imamo i usmjerimo ju prema sebi.
Tek kad inzistiraš na ljubavi za sebe i prestaneš glumit da je govno čokolada, stvari mogu postat bolje.
Bilo bi super da je ovo tjedan kad smo odlučili bit bolji prema sebi kao narodu i tražit prave rezultate.
Možda i bude.
Bilo bi super.
Bilo bi super da sve ovo ne ostane samo tjedan srebra, velike ljubavi i tjedan kad se umalo skinula Belinda.
Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.
Fotografija: Karmen Poznić
