Znate li što je siskriminacija i koliko često vam se događa?

Imam jednu teoriju zavjere - vjerojatno nema veze s mozgom, ali nemaju ni chemtrails, doviđenja svima koji su demonstrativno napustili kolumnu, čujemo se u inboxu.

Unatrag nekoliko godina, postala sam opsjednuta mineralnom vodom. Uvijek imam bocu od litru i pol na noćnom ormariću i svaku večer prije spavanja popijem sigurno pola litre. Nekad više, nekad manje, ali uvijek ju pijem - OSIM kad izađem van i trebam se napit vode prije spavanja da bi mi sutradan bilo manje zlo… tad ju nekako nemam energije popit i probudim se toliko zgužvana da se moram oporavljat 3 tjedna.

To su čari izlazaka kad pređeš tridesetu (ili dvadeset i petu) - oporavak od izlaska traje između 3 tjedna i 6 mjeseci.

Uglavnom, teorija zavjere.

U većini slučajeva se mučim s otvaranjem te mineralne više nego što sam se mučila sa statistikom na faksu - čep je toliko čvrsto zavrnut da sam u nekoliko navrata čak probala i s kliještima.

Većinom ju otvaram pomoću silikonske rukavice, one koja je namijenjena vađenju stvari iz pećnice.

Par puta sam si već poderala prste vrteći čep koji se odbija pomaknut.

Tu leži moja teorija zavjere - prejako stegnuti čep na mineralnoj nije slučajnost, nego vješto pozicionirani alat pronatalitetne politike Republike Hrvatske.

Ne drogiram se, objasnit ću u 7 točaka:

1. DEMOKRACIJA

2. BOLJA HRVATSKA

Pardon, to je Kolindin popis.

Moja teorija je jednostavna - proizvođači mineralne namjerno prejako zatvaraju čepove kako bi se ženama u glavu ušuljala ideja da im je u životu nužan muškarac jer je sve lakše kad pored sebe imaš snažnu ruku… od otvaranja mineralne, na dalje.

S tim muškarcem u paketu standardnih vrijednosti onda dolaze i brak, djeca i svi ostali tradicionalni i “točni” životni odabiri.

Nije da imam nešto protiv tog standardnog paketa, i ja mu se veselim jednog dana, ali želim ga kad ga ja želim, a ne kad me mineralna natjera.

Rekla sam da je teorija glupa, ali možda i nije.

Imam i drugu teoriju zavjere - i ova je možda glupa, nema veze s mineralnom, ali ima s načinom na koji žene gledaju svoje tijelo.

Ima taj jedan dućan koji nećemo imenovati, ali prodaje grudnjake - ili kako bi rekli neki, “grudljake” - i badiće i ručnike i gaće i ostale vesele stvari kojih ili spakiraš previše kad ideš na put, ili ih zaboraviš. Nema između - nitko nikad ne ponese točan broj gaća na put.

Ja sam niskotlakaš, što znači da mi se često vrti u glavi i ponekad vidim srebrne točkice kad je južina - osim kad uđem u taj dućan. Svaki put iz njega izađem s visokim tlakom, jer mi svaki put kažu da sam predimenzioinirana za njihove ideje o dimenzijama žena.

Ne kažu mi to direktno - tad bi ih barem mogla tužit - ali svaki put kad dođem, ne stanem u njihove najljepše grudnjake.

Svaki put.

Prije nego što nastavim s pričom, uzet ću sekundu da uštedim vrijeme svima koji će se osjetiit prozvanima da mi jave da nemam sise - samo zato što nisu konstantno izložene na instagramima, ne znači da ih nema. Nemam ništa protiv žena koje ih ponosno pokazuju, good for you, ja samo ne želim da mi se brat ujutro probudi i uz kajganu prije posla dobije prilog “sister’s bosom.”

Vratimo se u dućan s premalim grudnjacima.

Već sam sto puta obećala da više NIKAD neću uć unutra, ali sve je uvijek toliko lijepo da moram.

I jer se nadam da se nešto promijenilo od prvog puta kad su mi rekli da neke stvari jednostavno ne proizvode u mojoj veličini.

Moja prijateljica koja je nedavno bila na operaciji jer su joj u trudnoći sise eksplodirale do velične J i morala je šivat grudnjake po mjeri se sad vjerojatno smije.

Neka druga normalna žena s košaricom E možda okreće očima.

Ako JA ne stanem u nešto, šta bi tek trebale reć druge žene?

Pitanje je sasvim na mjestu, ali to ne umanjuje moje pravo da okrećem očima kad mi prodavačica u 2019. u jednom od najpopularnijih dućana za žene kaže: “Ove modele ne radimo iznad košarice B.”

To su, sasvim slučajno, ujedno i moji najdraži modeli.

Oni slatki, trokutasti, nepodstavljeni grudnjaci koji uvijiek dolaze u najljepšim plašanim, satenskim i čipkastim varijantama… ja ih nosim umjesto pidžame jer vjerujem da pidžame nisu za spavanje nego dnevna uniforma za hodanje po doma.

I nikad ih ne mogu kupit tamo. Par puta sam se probala ugurat u njih, ne može - ili se sve spoji u dvije lepinje, ili završim sa sisom ispod pazuha.

I nije mi jasno zašto takve stvari i dalje postoje.

Sjećam se da si prije rijetko gdje mogao kupit raspareni badić - ako su gaće S, sise su S, to je bilo pravilo, što je glupo pravilo, ali srećom, skužili su da je glupo i sad više nije pravilo.

Ne znam zašto je negdje i dalje dopušteno da je pravilo “ne idemo iznad B.”

I da ih netko već nije tužio. Govorimo o normalnom dućanu koji prodaje ženske grudnjake - ne dječje, ne specijalizirane grudnjake za dječake koji žele živjet na rubu; ŽENSKE grudnjake, za ŽENE… “ali ove modele ne radimo iznad B.”

Pa je(B)ite se.

Srce mi se slomi svaki put (gospođo Vlasta znamo da su djeca u Africi tužnija priča od ove, hvala vam) kad se zaletim na vješalice s najljepšim grudnjacima na svijetu, a tamo me dočeka A, A, A, A, B, B, B.

I svaki put se nadam, iako znam što me čeka ali svejedno pitam:

“Jel imate možda C?”

Normalno da ne.

I dalje je sve isto kao 2014. kad sam tamo na silu kupila badić jer je bio previše lijep da mi smeta što mi je premali.

Ne nosim ga jer u njemu imam underboob, što mi ne paše jer ne volim da mi na plaži vire bele pileće grudi, kako bi Srbi rekli za pileći file.

Neki dan sam opet bila, opet su imali najljepše stvari na svijetu, ali i dalje je politika da neke stvari ne idu iznad B.

Zašto?

Jasno mi je da neke stvari izgledaju ljepše kad su manje, jasno mi je i da plišani grudnjak s košaricom A izgleda “sexy & petite” a da u izvedbi D ili E možda izgleda kao plišani šator koji će Bandić poklonit vozaču i dat mu mjesto na Trgu, ali to ne znači da žene s košaricom D ili E ne zaslužuju sudjelovat.

Jebeš grudnjake koje na vješalici ne možeš preuredit da ispisuju ACAB - šalim se, nemojte me uhitit, ja sam uzoran građanin (s mjestimično prevelikim sisama).

Dovoljno je što mi je teško spavat na trbuhu, što me boli mozak dok trčim i što u bijeloj t-shirt majici ne izgledam seksi i chic, nego kao drolja na tjelesnom (isprike na vulgarnom izrazu, kao drolja na satu fizičke kulture) - zašto se i u dućanu s grudnjacima moram osjećat krivo?

A osjećam se krivo, barem na prvu, svaki put.

Svaki put kad mi kažu da se nešto ne radi iznad B, imam osjećaj da nisam dovoljno dobra jer ne ulazim u njihovo viđenje “normalnog” kalupa.

Netko je odlučio da jednostavno nisam kvalificirana nosit najljepše stvari u dućanu - a ja ni nemam neke pretjerano velike bele pileće grudi (oprostite, volim ovaj izraz).

I svaki put izađem s idejom da sam predebela.

Svaki put.

Ponekad čak na popis za dućan od muke stavim kvinoju, ali brzo se sjetim da problem nije u meni.

Ne može bit, i ne bi smio bit.

I nije problem u meni, nego u običnoj diskriminaciji.

Siskriminaciji.

Možda zvuči glupo, možda i smiješno ili uvredljivo da ja o tome pričam jer u većini dućana nemam problema, ali možda je upravo zato alarmantno.

Ako se ja sa svojih 56 kila i 75C u dućanu osjećam debelo i neprikladno, koliko se drugih puno jačih, ali i dalje sasvim normalno građenih žena osjeća odvratno jer im je netko rekao da imaju predebele sise za lijepe stvari?

Ok, ova moja frendica s J košaricom se ne računa, ali zašto je prihvatljivo da u dućanima koji veličaju ljepotu žena (ili barem glume da to rade) neke stvari ne idu iznad mojih sisa iz šestog razreda?

I zašto na prvu uvijek imam osjećaj da sam ja nešto zajebala?

“Imate veće modele na onoj drugoj polici” - neću veće jer su u uzorku stoljnjaka za proštenje u Čučerju, što je prekrasan stolnjak, ali ja želim ljubičasti saten i želim da ga imate i za nas koji ne možemo spavat na trbuhu.

A ovo je samo kap u moru takvih situacija s kojima se žene susreću. Ja sam odabrala ovu jer me pogađa otkad me pogodio pubertet i stalno čekam da se stvari promijene.

Sigurna sam da svaka žena ima svoju verziju siskriminacije zbog koje se osjeća nedovoljno u “kalupu” da bi smjela imat lijepe stvari - vezano ili nevezano za grudnjak.

Cure s nogom broj 35 i one s nogom 42 rijetko “zaslužuju” lijepe cipele.

Žene s J.Lo+ guzicom rijetko “zaslužuju” hlače koje im nisu prevelike u struku.

Danas, kad je svima jasno da su žene lijepe u svim veličinama i oblicima, nekima i dalje nije jasno da to znači i da zaslužuju najljepše, “normalne” stvari.

E a gdje je najavljena glupa teorije zavjere?

Možda - vjerojatno ne - dućani s grudnjacima imaju dogovor s proizvođačima preparata za mršavljenje. Namamiš dovoljno žena naljepšim grudnjacima na svijetu, uvjeriš ih da su debele jer ne stanu u njih i tako indirektno financiraš HERBALAJF.

Ne možete reć da nisam najavila da je teorija glupa, ali glupo je i to da je za mjesec i kusur dana 2020., a i dalje postoji siskriminacija koja je trebala ostat u 1999. - u kojoj god varijanti se manifestirala.

Sloboda belim, pilećim grudima!

Srdačan pozdrav, u koju god košaricu i vrstu siskriminacije spadate.