Priče s 'onog svijeta': Hrvati s iskustvom na granici - smrti

Osjećaj lebdenja iznad vlastitog tijela, tunel na kraju kojeg je svjetlost, susreti s duhovima pokojnika i prevladavajući osjećaj blaženstva svjedočanstva su ljudi koji su preživjeli kliničku smrt.

Ona mnogima raspiruju maštu i ulijevaju vjeru u nastavak života nakon ovozemaljske smrti. Petina ljudi koji su se probudili iz kliničke smrti opisali su iskustva koja, ako su istinita, mogu biti dokaz kako je duša neovisna o tijelu te kako postoji život nakon smrti. 

Te prizore ljudi iz različitih kultura opisuju prilično slično. Teoriji o paranormalnom podrijetlu mističnih vizija priklonio se i dio znanstvenika koji vjeruju da se opisana iskustva događaju usred kliničke smrti, kad ni srce ni mozak ne rade. S druge strane, većina znanstvenika i skeptičnih laika sve te vizije pripisuje halucinacijama komatoznih pacijenata. Službena znanost podupire hipotezu umirućeg mozga , prema kojoj su sve vizije o kojima pričaju pacijenti koji su preživjeli kliničku smrt plod poremećenog rada mozga dok se on isključuje ili kad se ponovno uključuje pri oživljavanju. Što god da je od navedenih tvrdnji točno, činjenica je da je iskustvo kliničke smrti na daljnji život ljudi koji su je doživjeli ostavilo snažan dojam i odredilo daljnji tijek njihova života o čemu svjedoče Biserka Blažeka iz Zagreba i Dalibor Prochazka iz Kutine.     

Biserkino iskustvo

24sata

Biserka Blažeka, 61-godišnja umirovljenica, majka troje djece i baka petero unučadi prije dvadesetak godina prilikom operacije bruha doživjela je kliničku smrt. Dok joj je tijelo beživotno ležalo u bolnici, ona je doživjela iskustvo koje je trajno promijenilo njezine poglede na život i smrt.

- Išla sam na banalnu operaciju bruha, ali kad su mi dali anesteziju, moj duh je otišao na neko drugo, teško opisivo mjesto. Sjećam se da sam bila na stropu operacijske dvorane i gledala sebe kako ležim na stolu dok liječnici trče oko mene. Gledala sam kako mi koža prelazi iz narančaste u ljubičastu boju. Zatim sam se sa stropa, ne znam kako transportirala na novo mjesto, priča Biserka i nastavlja: - Bilo je to mjesto bez prometa i građevina s niskim raslinjem. Cijela atmosfera je u nekim prozirnim plavim i zelenim bojama, iako nisam vidjela niti jednu životinju, opisala bih ga kao neizrecivo prekrasno. Bića koja sam sretala imala su lica, a tijela su im bila kao u nekim plahtama. Bića su se kretala, ali ne hodom nego pomicanjem i između njih se odvijala komunikacija. 

- Htjela sam da me vide, primijete te sam stala između dva bića, ali kao da sam bila prozirna nitko me nije doživljavao. Lutala sam okolo i gledala taj prekrasni prostor, bilo je interesantno i divno. Ne mogu procijeniti koliko je vremena prošlo, ali odjednom sam u predjelu leđa osjetila kao da me usisava neki vakuum koji me povukao prema natrag i ušla sam u grozan, mračan tunel. 

- Osjetila sam da su dosta daleko od mene zidovi koji su bili od cigle pa zatamnjeni na nekim mjestima ljubičasti, crni. Nisam mogla udahnuti, osjećala sam kao da se gušim i bol u prsima. To iskustvo je bilo vrlo bolno, strašno i teško opisivo. Odjednom sam stala i našla se u liftu koji je bio vrlo lijep, onakav kakvi su sad u nekim boljim zgradama i hotelima. Ležala sam na nekim kolicima u tom liftu, a pored mene je stajala časna sestra, prekrasna žena divnog pogleda koja mi je rekla: vi ćete živjeti i zatim je nestala.

Nakon što je časna sestra nestala Biserka Blažeka se počela vraćati u tijelo: - Htjela sam udahnuti i onda sam čula ovozemaljski glas kao što sad nas dvije razgovaramo, ali nisam vidjela. Čula sam ženski glas koji govori: doktore, pacijentica ima tlak 40:60 , on je rekao u redu, ali pustite je da izbaci tubu sama . Te riječi neću nikad zaboraviti. Zatim je prošlo još neko vrijeme dok ponovno nisam čula sestru: tlak je 60:80 . Kad je ona to rekla, kao da mi je netko naredio, odjednom sam snažno udahnula i izletjelo mi je nešto iz usta. Kasnije sam doznala da mi je tubus bio ustima pričvršćen flasterom. Pogledala sam, prostorija je bila zatamnjena i vidjela sam da do mene stoji jedna simpatična gospođa u bijeloj majci na kojoj je Mickey Mouse i jedan muškarac te dosta glava muških i ženskih. Shvatila sam da sam u bolnici i da su ti ljudi oko mene liječnici i medicinske sestre. Doktorica koja mi je dala anesteziju je plakala kad sam se probudila, prisjeća se Biserka Blažeka. Kad se probudila liječnik joj objasnio da je imala anafilaktički šok, da joj je srce prestalo kucati.

Prestala je disati, a liječnik joj je objasnio da su je pokušali reanimirati, ali da je jako loše reagirale na lijekove koje su joj davali. Nakon petnaestominutne borbe za njezin život stavili su je na aparate i pozvali obitelj da dođe u bolnicu. - Nakon svega toga, bila sam dva dana u bolnici i kad su vidjeli da je sve u redu pustili su me kući. Osjećala sam se dobro. Međutim šest mjeseci nakon iskustva kliničke smrti, prilikom posjete svekru u bolnicu postalo mi je slabo i shvatila sam da gubim motoričke funkcije. Otišla sam ravno na odjel neurologije i liječnik mi je rekao da imam moždani udar. Uslijedio je boravak u bolnici pa oporavak u Varaždinskim toplicama.   

Tijekom boravka u toplicama Biserka je doživjela religijsko obraćanje. 

- Dolazim iz radničke obitelji i roditelji su mi bili vrlo strogi i za mene su već rano odredili put - školovanje pa brak i djeca. Ispunila sam njihova očekivanja i pri tom zatomila svoje potrebe i želje. Odgajali su me u katoličkoj vjeri, ali nikad nisam bila istinsku religiozna. Tek nakon moždanog udara, a šest mjeseci nakon kliničke smrti doživjela sam obraćenje. Došla sam u kapelicu i počela plakati i tu sam sebe predala Bogu.

Nakon povratka iz toplica u Zagreb Biserka Blažeka je na drvetu vidjelu letak za seminar Molitvene zajednice. - U molitvenoj zajednici sam našla sebe, svog duhovnog vodiča sv. Leopolda Mandića i doživjela mistično religiozno iskustvo. To se dogodilo na jednom molitvenom seminaru tijekom meditacije, nešto me snažno proželo iznutra i osjetila sam silan blagoslov. I od tada su stvari u mom životu krenule drugim tijekom. 

Posljedice od moždanog udara su ubrzo nestale, a ja sam se jako posvetila vjeri i Crkvi te doživjela jako lijepa iskustva kroz molitvu, ispovijedi, razgovore. Ali nakon nekog vremena sam shvatila da je sve to u redu dok ne postaneš fanatik. Osvijestila sam da sam iz jedne krajnosti otišla u drugu te da i časne sestre i svećenici, osim duhovnog imaju i svoje obične živote. Shvatila sam da moram odgojiti troje djece, raditi i smanjila sam intenzitet svoje posvećenosti duhovnom životu. Osjećam da sam pod Božjom zaštitom, uvijek kad je nešto loše dogodi se tako da me zaobiđe. Ne znam čime sam to zaslužila, ali tako je. I dalje sam u vjeri i tako sam odgajala i svoju djecu. Kaže kako se od tada ne boji smrti i da bi se rado vratila na to predivno mjesto na kojem je bila prije dvadesetak godina.

- Dok sam bila na stropu i na tom drugom mjestu nisam imala osjećaj tijela, tek kad sam se probudila u operacijskoj dvorani ponovno sam ga osjetila. Divna je ta sloboda od materije. Ponekad zamišljam kako bi bilo lijepo opet biti tamo i ne brinuti se o svjetovnim stvarima. Tamo nikog nisam vidjela da jede, radi ili plaća račune. Nakon iskustva u paralelnom svijetu nije me strah smrti, a prije sam se bojala. To iskustvo sam doživjela kao prekretnicu - kraj jednog i početak drugačijeg života.     

Daliborovo iskustvo

24sata