Kolindi bi zbog ovoga trebalo biti neugodno. Nažalost, nije...

Nekada je bilo: "Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela".

Danas je ovako: "Ona hoda na visokim petama, rješava sve probleme/ Ona je super, tu nema dileme / Naša predsjednica puno aduta u rukavu ima / Glasat ćemo za nju i na sljedećim izborima/ Naša predsjednica prava je dama, tako kaže moja mama / Neka još puno ostane sa nama i bit će sretna cijela Hrvatska".

Kolinda Grabar Kitarović izbacila je bistu Josipa Broza s Pantovčaka navodno kako bi se obračunala s totalitarnim režimom, diktatorskim nasljeđem i kultom ličnosti jugoslavenskog lidera.

Da bi onda otvorila prostor za stvaranje vlastitog kulta.

Ljubav i divljenje

Dan otvorenih vrata u Uredu predsjednice na Pantovčaku prošle subote trebala je biti rutinska propagandna aktivnost Kolinde Grabar Kitarović na koju nitko više ne obraća pažnju. Redaju se građani, srednjoškolci, osnovnoškolci, profesori i klinci. Malo se educiraju, malo se dive.

I upravo ovaj dio s udivljenjem izazvao je ovoga vikenda veliku pažnju.

Pjesma jedne srednjoškolke izrečena u kameru neodoljivo je podsjećala na zakletvu omladine da će dati glas za predsjednicu koja "rješava sve probleme", koja je "super, tu nema dileme" i koja "puno aduta u rukavu ima". Poslije toga ne možemo očekivati ništa manje od trčanja štafete do Pantovčaka na dan početka predizborne kampanje.

I raskošnog sleta pred Vilom Prekrižje.

Djeca u kampanji

Niti jedna institucija nije se osvrnula na taj događaj u kojem su se djeca - po tko zna koji puta - koristila za predsjedničinu političku promidžbu. Ali to je čak manji dio problema.

Veći je problem činjenica da se u modernom hrvatskom društvu, duboko u 21. stoljeću, još uvijek njeguje kult ličnosti.

Kult predsjednice kojoj djeca skladaju pjesme, koju se iz dječjih usta hvali da "rješava sve probleme" i kojoj se djeca zaklinju da će "glasati za nju i na sljedećim izborima". 

Ako djetetu koje je poslano na Pantovčak s tom pjesmom nije bilo neugodno, kao ni njezinoj mami koja u pjesmi kaže da je "naša predsjednica prava dama", Kolindi Grabar Kitarović je trebalo biti.

Gradi svoj kult

Jer, ona je ta koja se borila protiv Titova kulta ličnosti, samo kako bi sada gradila svoj kult. Ona se promovira kao moderna političarka kojoj, eto, nije mrsko posezati za idolatrijom koja smrdi na 19. stoljeće. Ona je izabrana političarka koja odgovara svojim građanima, a ne traži od građana obožavanje. Ona je promovirala skromnost, a demonstrira grandomaniju. 

Ona je tu da educira, a ne da se promovira.

I ovaj slučaj nam iznova naglašava potrebu uvođenja građanskog odgoja u hrvatske škole.

Možda bi se ovaj incident mogao svrstati pod bizarnost, nespretnost, možda i komičnost situacije. Možda bi neki ovu pjesmicu protumačili kao "pilu naopako". Kao podvaljenu parodiju.

Samo kad Hrvatska ne bi za sobom vukla nasljeđe autoritarnih vođa.

I baš zato što je ovo društvo opterećeno nasljeđem kulta ličnosti, od Josipa Broza do Franje Tuđmana, a ne zaboravimo ni Ivu Sanadera i njegove fotografije, pjesme, udivljene intervjue, ovakve stvari moraju se ozbiljno shvaćati. 

I javno obeshrabrivati.

Odgoj građana u Hrvatskoj

Građanski odgoj oko kojeg se postojano lome koplja u javnosti, trebao bi učiti ljude da u demokraciji građani biraju političare za obavljanje javnog posla u interesu tih istih građana. Da ih moraju kontrolirati, ispravljati, držati odgovornima. Da su predsjednici smjenjivi i da oni rade u interesu djece, a ne koriste djecu za vlastite interese.

I nije ovdje samo stvar u pjesmi. 

Kolinda Grabar Kitarović u svojoj kampanji, a na to joj se sveo čitav mandat, uporno se okružuje djecom, što nije samo neprihvatljiva manipulacija, već i smrdi na neka druga vremena i režime i podsjećaju na neke vođe koji su svoj kult gradili upravo na odanosti djece i mladeži.

Ljubili su bebe, postrojavali djecu, inicirali dječje zakletve.

Naravno da je pravo svakog mladog čovjeka da obožava svoju predsjednicu, pa čak i da joj piše poeziju. Ali to ipak, ruku na srce, ne može biti zdravo za hrvatsko društvo.

I predsjednici jedne moderne europske države bi zbog toga trebalo biti neugodno. Kolindi nije.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.