Jadni li su suparnici Ivice Olića. Čuvaš ga, na njemu si, tako blizu, a ne možeš ništa. I koliko god se trudio, uvijek si za korak kratak… Brži je od tebe i gotovo.
Način na koji je došao do vrha, a Bayern je vrh, rezerviran je samo za borce. Olić nije folirant i nikad se ne busa u prsa, ali nikad neće priznati da je netko bolji, neće se predati ako u nogama ima još vatre. Taj ne namjerava odustati. I zato je Bilić toliko molio za njegovo zdravlje pa ga poluspremnog ubacio u grotlo stadiona Galatasaraya. Zato jer je u onih godinu dana bez Ole vatra negdje nestala.
Ajde sad, opali im bicikl, vikali su navijači. Ola kao da ih je čuo
Zato se valjda i u mom lokalnom kafiću, kad je Ivica napuštao travnjak Arene, spontano ustalo i zapljeskalo svih 70 ljudi. Kao što se nekoć pljeskalo Janici Kostelić. U petak navečer nisu pljeskali Modriću, nisu pljeskali Biliću. Pljeskali su samo Oliću. Kao što će mu u utorak pljeskati svih 35.000 gledatelja na Maksimiru.
Da, njemu, jer je zaslužio. I dandanas zna nas nasmijati kad krene u dribling.
- Bicikl, bicikl! Ajde, Ola, opali ga - vikali su ovi moji u birtiji dok je hrvatski broj 18 bacao Turčina pred sobom u očaj.
Oliću, pripremi se, u utorak te čekaju ovacije 35.000 ljudi
Iako nikad nećemo saznati, čvrsto vjerujem da bi rezultati u Gruziji i Grčkoj bili drugačiji da je on bio s nama. Jer nakon što vidite kako taj 32-godišnjak leti terenom, ne možete, a ne pokušati ga slijediti. Ako on vozi sto kilometara na sat, moraju i ostali. A on rijetko spušta ispod stotke…
U suprotnom, trebate se stidjeti. Olić je primjer kojeg svi trebaju slijediti, primjer kako se odnosi prema hrvatskom dresu. Njemu ne trebaju statistike da bi znao koliko je pretrčao. Uvijek ide dalje, pa i kad je gubio. Nakon one bečke večeri je poručio: ‘Bez brige, vratit ćemo im’, mnogi su sumnjali. Prvi ja! On nije. Junak iz Istanbula samo je skromno dobacio: Jesam vam rekao...
