Zoranu Milanoviću u Kninu se dogodilo isto što i nekim drugim premijerima ili predsjednicima. Izviždan je na događaju koji desnici služi kao poligon za promociju
Nisu pomogli ni ručkovi, ni pomno tempirana medijska priča o "muškom prijateljstvu" s Antom Gotovinom.
Nije pomogla ni priča da je lex Perković zapravo zamišljen kao zaštita hrvatskih branitelja od izručenja. Nije pomoglo ni to što je Milanović kao šef oporbe prkosio Haagu oko Gotovine, kao što se nije spasonosnim pokazalo ni pozivanje Gotovine na proslavu Oluje, s nadom da bi se vlast mogla sakriti iza njegove karizme.
Premijeru Milanoviću dogodilo se u Kninu ono što se prije, u većoj ili manjoj mjeri, znalo događati i nekim bivšim premijerima i predsjednicima. Burno je izviždan na proslavi koja je proteklih petnaestak godina redovito služila radikalnoj desnici za bildanje političkih mišića, za prijetnje vlasti, manifestiranje nezadovoljstva, za privlačenje pažnje i evociranje zatomljene mržnje.
Svoju porciju zvižduka gotovo redovito dobivao je Stjepan Mesić, jednom prilikom - i to nakon uhićenja Ante Gotovine - na pozornici zajedno s premijerom Ivom Sanaderom. Proteklih godina bilo je i paralelnih generalskih proslava u znak prosvjeda protiv suradnje s Haagom, dok je dernek u Čavoglavama redovito poslužio kao ekstatični vrhunac prosvjednog orgijanja.
Kad se sve to uzme u obzir, veća bi vijest bila da premijera nisu izviždali u Kninu.
Očekivano i nepravedno
Ovako, dogodilo se ono očekivano, premda što se Milanovića tiče, možda i nepravedno. On je, naime, bio taj koji je prvi u ime SDP-a položio vijenac na grob Franje Tuđmana i kasnije ga u nekoliko navrata javno opravdavao, najglasniji je s ljevice osporavao hašku optužnicu protiv Gotovine, ugurao je Antu Kotromanovića u SDP, a sad se i zbližio s Gotovinom.
Što je možda onima koji su organizirali zvižduke - jer to se na takvim mjestima ne događa spontano - poslužio kao povod za još veći revolt: Kako se to ljevičar usuđuje svojatati desničarsku ikonu?
Ali taman da su Milanovića oslobodili u Haagu, ništa mu ne bi pomoglo.
Scenarij se ne bi promijenio. Ovoga proljeća komemoracija za Josipa Jovića na Plitvicama iskorištena je u slične svrhe: braniteljske udruge izviždale su izaslanike premijera i predsjednika države zato što nisu pojavili na događaju. Kako bi im mogli zvižduke i uvrede osobno uručiti.
Provokacija i manipulacija
Jer, provokatorima je to očito postala glavna svrha tih manifestacija: izvrijeđati predstavnike ljevičarske vlasti ili one vlasti za koju se smatra da izdaje državne interese i nacionalne svetinje.
Ili barem vlasti koju nastoje smijeniti oni koji su organizirali zvižduke.
Nije stoga nikakvo čudo što se Tomislav Karamarko na sve to nadovezao kritikom vlasti koja je "gospodarski i svjetonazorski upropastila Hrvatsku".
Kao da nemušto čita iz Pašalićeve skripte.
Naravno, Milanovića su zvižduci jako pogodili. Ispao je žrtva, ispao je loš domoljub, ispao je nevoljen, a to je nešto što mu najteže pada. Ali to je potpuno pogrešno.
Ne vole Hrvatsku
Ovo su stvari na koje Milanović mora biti spreman. Naročito ako se uzme u obzir koncert u Čavoglavama, na kojem je Marko Perković Thompson, čovjek koji je utajio porez, povikao da "oni koji slave u Kninu, ne vole Hrvatsku". Misleći pritom i na oslobođene generale, Gotovinu i Markača.
Zar premijer možda očekuje Thompsonov aplauz?
To je naprosto nešto što se očekuje. Sve je to dio političkog folklora.
Zvižduci kao folklor
Tako desnica ruši ljevicu, tako se podižu barikade protiv vlasti koja nije HDZ-ova, na taj način se koriste domoljubni sentimenti u pokušaju rušenja vlasti.
I to je nešto na što svaki političar, naročito hrvatski, mora biti spreman. Nema ljutnje, nema potrage za krivcima, nema glumljenje žrtve.
Jer, ovo što se dogodilo ide na dušu onima koji su to organizirali, iskoristili jedan događaj koji nazivaju svetinjom kako bi politikantski zviždali predsjedniku Vlade.
Zar bi se trebalo čuditi onima koji ne znaju bolje?
