Dnevnik mladenke: Muškarci su s Marsa, a žene s Venere...

Nisam pročitala Grayevu knjigu, a ni pogledala istoimenu predstavu. Možda sam ipak trebala, vjerujem da bi mi neke stvari bile jasnije. Nakon moje sumanute potrage za vjenčanicom kojoj se ipak nakon dugo vremena nazire kraj, stiglo je vrijeme za potragu za odijelom. Šećemo se neki dan i kaže On: "O pa vjenčanje je sve bliže i bliže, mogli bi pogledati odijela za mene!".

 U mojoj glavi je to zvučalo ovako: "Aleluja, alelujaaaa, aleluuujaaaa!" On je izrazio želju, a da ga ja nisam prethodno povlačila za rukav i zaustavljala pred izlozima – veliki napredak. Ok, priznajem, bilo je i toga, ali barem do sada – bezuspješno.

Šivati ili kupiti? Ne tako davno živjela sam u uvjerenju da je muškarcima standardnih proporcija nepotrebno šivati odijela, krojači su rezervirani za visoke, mršave i dugoruke, niske i elegantno popunjene, za frajere širokih ramena i tankih nožica i slično. Isto sam mislila i za vjenčanu haljinu i gle čuda – u posljednji trenutak se predomislila. 

Tako da  sam s osmijehom na licu dočekala njegovu ideju o šivanju. I ne, nećemo kao ja obići desetke salona i domaćih ateljea, idemo samo na mjesto, on zna kojeg krojača želi! Oduševljena sam, zar je to čovjek za kojeg se udajem?! U izbor haljine još nisam sigurna, u izbor mladoženje – svakako! A što On želi? Ja želim… Ok, ovdje nije bitno što ja želim. 

Pitanje broj jedan – boja. Jednoglasna odluka – crna. Dobar početak. Nikad, ali nikad neću razumjeti bijela odijela na muškarcima. Ok, o ukusima se ne raspravlja, ali bijelo odijelo?! Ako nije član mornarice ili kapetan prekooceanskog broda– ni blizu! A i ako jest – čemu? Jedino ako se ženi za vrijeme radnog vremena, u što čisto sumnjam. Final touch su mi bijele cipele s crnim potplatima koje vire 0.5 cm sa strane. I još ako ima broš na kravati, ni sam Elvis mu nije ravan.

Model? Početna ideja o dalmatinskom odijelu pala je u vodu jer ne biramo odijelo za Tomislava Bralića. Klasično crno odijelo. Ne sjajno kao kosa C. Ronalda. Što je s tim satenskim odijelima?! Kao da su muškarci odjednom poželjeli odjenuti negliže, ali ostati u njemu dovoljno muževni pa kao – idemo napraviti odijelo, u njemu ne možeš loše izgledati. E pa možeš! 

Prsluk? Jednoglasno – ne! Iako sam vidjela dobrih odijela s prslukom, s obzirom na očekivane temperature – nikako. Pri tom ne mislim na one prsluke tipa – nakon božićnog ručka 1950. smo od stolnjaka skrojili prsluk i nosi se već desetljećima u našoj obitelji. Nikako ne bi htjela biti u redu za nasljedstvo te obitelji.

Kravata vs. Leptir mašna vs. Broš vs. …? Ovo pretposljednje smo oboje prekrižili – ide u koš zajedno s bijelim odijelom. Koš za smeće. Kravatu smo oboje podržali, ali ja sam ipak dala prednost leptir mašni i nakon dugog vijećanja – izglasana je! Boja je posljednja otvorena tema i još nije zaključena! I kako je izgledao posjet krojaču? Dođoh, vidjeh, naručih. Mislim da sam već citirala Cezara, ali jako mi se dobro uklapa ovdje. Imala sam osjećaj da smo prije izašli nego ušli. Iznimno srdačan domaći dizajner. Simpatičan atelje. Odijela i košulje na sve strane. Vadi smoking na spomen leptir mašne. 

Isprobavanje. Male korekcije potrebne na reveru. Uzimanje mjera. Dogovor oko probe. Hvala i doviđenja. Sve zajedno – 15 minuta. Toliko sam ja navlačila prvu vjenčanicu. Naglasak je na ovome "prvu“. Jer uslijedio je mali milijun istih ili sličnih. A bilo je i potpuno različitih. Kada se doda odmjeravanje svakog detalja u zrcalu, bliže smo 15 sati nego 15 minuta. I na kraju On sretan i zadovoljan, a ja još nemam haljinu. No dobro, jedna briga manje. Meni, ne njemu. Naravno da je izbor odijela više brinuo mene nego mog Marsovca. Da mi je samo na jedan dan razmišljati onako muški, samo da odaberem haljinu i cipele za 30 min i vraćam se na Veneru! Ipak me na njoj čeka još mnogo toga, od izbora pozivnica preko izbora cvijeća pa do planiranja djevojačke večeri… 

Što je sljedeće na repertoaru?

Ovu kolumnu omogućila je Prahir zlatarnica.