Pored svih grijeha Franje Tuđmana, primoštenski načelnik Stipe Petrina odlučio se za onaj koji će najglasnije zazvoniti u ušima svih Hrvata, pa i onih najzagriženijih
Primošten je malo jadransko mjesto, a Stipe Petrina je osebujan političar, ali svejedno, prvo hrvatsko ukidanje ulice dr. Franje Tuđmana zavrijedilo je medijsku pažnju.
Ne samo zato što su na zadnjim lokalnim izborima vlast izgubili upravo oni koji su Tuđmanu podigli spomenik (Kerum, Bubalo, Ronko), pa je logično da je Petrina krenuo drugim smjerom.
Ne samo zato što je to prvo sankcioniranje Tuđmanova političkog nasljeđa, i to baš zbog "pljačke u privatizaciji", ako već ne zbog haških presuda, ratnih zločina, odnosa prema BiH, autokratskog ponašanja, represije nad političkim protivnicima, "zelenih i žutih vragova" i "jalnuških diletanata".
Već i zato što su dvojica HDZ-ovih vijećnika bila protiv.
Iako je upravo njihova stranka pod Ivom Sanaderom sustavno radila na uklanjanju svakog traga Tuđmanove ostavštine.
Titov trg
Ali zanimljivo je to zbog nečeg drugog: radi se o stranci koja je upravo ovog proljeća u Zagrebu ponovno digla glas za ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu.
HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, Margareta Mađerić, sudjelovala je na skupu "Krug za trg" na kojem se tražio povratak imena Kazališni trg današnjem Trgu maršala Tita.
Nije joj pošlo za rukom, kao što ni devedesetih HDZ-u, pored svih onih preimenovanih ulica i srušenih spomenika, nije uspjelo ukinuti Titov trg u Zagrebu, iako se već dobar niz godina prosvjeduje zbog toga što u hrvatskoj metropoli svoj trg ima državnik s krvavim nasljeđem Križnog puta i Bleiburga, Golog otoka i političke represije, diktature i kulta ličnosti.
Ali evo, osebujnom Petrini trebalo je samo tucet godina da oduzme Tuđmanu njegovu ulicu u Primoštenu.
Prvi hrvatski predsjednik
HDZ-ov vijećnik, jedan od dvojice koji su digli ruku protiv te odluke, u izjavi na televiziji udarao je u gusle nacionalnog ponosa, branitelja, Domovinskog rata, a kao glavni argument koristio je činjenicu da je Tuđman bio "prvi hrvatski predsjednik".
Pljačka u privatizaciji, međutim, ovom je prilikom prevagnula je pred takvim domoljubljem.
S Titom se događalo nešto slično. Dok politička desnica uz (tihu) podršku HDZ-a potencira Titove zločine, ubojstva, represiju, komunističku diktaturu, uključujući i gušenje Hrvatskog proljeća u Karađorđevu, antifašisti ističu njegovu pobjedničku ulogu u Drugom svjetskom ratu, trijumf nad fašizmom, politiku nesvrstanosti, gušenje nacionalizma i 150 državnika na Brozovu sprovodu.
Sve je to prevagnulo pred nasljeđem Titove vladavine.
Pljačka Titova nasljeđa
I što je možda još najzanimljivije, ovo što Petrina danas spočitava Tuđmanu odnosi se na hrvatsku pljačku upravo onoga što je najvećim dijelom stvoreno u Titovoj Jugoslaviji.
Stipe Petrina, lukav koliko i osebujan, nije dirao u nacionalne svetinje.
Nije se dao navući na raspravu o agresiji u BiH, na zločine nakon Oluje, na Loru, Kerestinec i Pakračku Poljanu, na Mirka Norca i Tomislava Merčepa, na osuđene generale i Vladimir Zagorca, ali i na sudske procese protiv novinara, korištenje represivnog aparata u obračunu s političkim protivnicima, na pokoravanje čitavog društva kultu ličnosti.
Ukratko, na onu vrstu grijeha koji se (bezuspješno) koriste kao argument protiv Tita.
Populistički argument
Unatoč svim tim težim, pa i direktnijim optužbama na Tuđmanov račun, Petrina je odabrao baš onaj populistički, onaj koji će najglasnije zazvoniti u ušima svih hrvatskih građana, pa i kod onih nacionalno najzagriženijih. Recimo, onda kad kaže da je "Tuđman privatizacijskom pljačkom osiromašio hrvatski narod i nanio mu najveću štetu".
Premda čak i Tuđmanovim protivnicima privatizacijska pljačka neće biti prvi argument koji će spomenuti.
Istina, njegova obitelj se obogatila, ali osim čuvenog bankovnog računa u Zagrebačkoj banci i prisvojene vile u Nazorovoj, Franjo Tuđman se uglavnom klonio novca. Za razliku od njegova nasljednika iz remetinečke ćelije.
Lenta, a ne lova
Tuđmanovo bogatstvo bili su lenta i maršalska odora, politički status i autokratska moć, dok je grabež ostavljao drugima.
Svim onim tajkunima, poduzetnicima, menadžerima, pa i dužnosnicima vlastite stranke koji su se u podnožju njegova Pantovčaka bavili svakodnevnim poslovima pretvorbe i privatizacije.
I zbog toga je Petrina pogrešno postupio. Umjesto da je ukinuo Tuđmanovu ulicu zbog privatizacijske pljačke, trebao mu je podići spomenik.
Kao podsjetnik na onoga tko je zaslužan za sve što nam se danas događa. Ako je Franjo Tuđman doista bio Otac domovine, onda je i Otac domovinske propasti.
