"Ja sam Hrvat i katolik, tako sam odgojen, prihvaćam ispriku", poručio je jučer Zdravko Marić Hrvatu i katoliku Slavenu Dobroviću koji je priznao da je lažno optužio ministra sjednici Nadzornog odbora HBOR-a o Agrokoru.
"Ja sam Hrvat i katolik, tako sam odgojen, prihvaćam ispriku", poručio je jučer ministar financija Zdravko Marić Hrvatu i katoliku Slavenu Dobroviću koji je priznao da je lažno optužio ministra financija o događajima na sjednici Nadzornog odbora HBOR-a u vezi Agrokora.
Marićeva gesta bila je velikodušna, pa makar uvjetovana odgojem u nacionalnom i religijskom duhu.
Ali što bi se dogodilo da Marić kojim slučajem nije Hrvat i katolik? Ili da je bio samo Hrvat, ali ne i katolik? Ili da je bio samo katolik, ali ne i Hrvat?
Bi li i u tom slučaju bio tako velikodušan prema još jednom Hrvatu i katoliku koji je, kao takav, lažno optužio svog bivšeg kolegu ministra da je nagovarao članove Vlade da pomognu Ivici Todoriću?
Ili bi se drugačije obračunao s njim?
Ekskluzivne odlike
Nije se Zdravko Marić zaustavio samo na tome da je odgojen tako da bude velikodušan i da oprašta svojim klevetnicima. Ne, on je posebno naglasio da to čini baš zato što je "Hrvat i katolik", kao da su velikodušnost i opraštanje odlika samo hrvatstva i katoličanstva, za razliku valjda od svih onih koji se tako ne deklariraju.
Premda smo iz primjera Slavena Dobrovića mogli vidjeti da kod Hrvata i katolika nije baš sve tako ružičasto. A ni sam Marić, kao Hrvat i katolik, nije baš bio previše siguran zna li sve o Agrokoru ili ne zna ništa, no zato bez kompleksa sudjeluje u rušenju vlastitog premijera u prošloj Vladi i bez zadrške gazi preko leševa koalicijskih kolega.
Nacionalno i vjersko određenje trebala bi biti privatna stvar svakog pojedinca, naročito državnog dužnosnika, pa još i ministra, ali to ne vrijedi za ovu vlast. A još manje bi se njihova djela, odluke i ponašanje trebali stavljati u kontekst hrvatstva ili katoličanstva.
Pa ipak, Marićeva javna deklaracija perfektno se uklopila u paradigmu ove kao i one prošle Vlade u kojoj se, kako reče Tomislav Karamarko, "napokon svi znaju prekrižiti". I čiji članovi moraju kolektivno, po zapovijedi premijera, pohoditi crkvene mise.
Ono što je naročito znakovito jest činjenica da je Marićevo "hrvatsko i katoličko" prihvaćanje Dobrovićeve isprike došlo upravo u trenutku kad je HDZ smjenjivao članove Nadzornog odbora HRT-a koji su upozorili na svekoliki kriminal na javnoj televiziji, zbog čega ga je oporba optužila da štiti kriminal.
Što baš i nije pohvalno za "Hrvate i katolike".
Oni koji se znaju prekrižiti
Od vlasti koja toliko jaši na nacionalnom i religijskom valu ne bi se očekivalo da kažnjava one koji ukazuju na kriminal, da opstruira istrage o kriminalu, da širi mržnju protiv manjina, podržava diskriminaciju žena i poigrava se s nacionalnim interesima.
Uostalom, ne zaboravimo da je HDZ kao stožerna stranka "onih koji se znaju prekrižiti" još uvijek na optuženičkoj klupi zbog korupcije.
U tom smislu, zanimljivo je još nešto: Zdravko Marić jučer je u svojoj izjavi poručio da on kao Hrvat i katolik "prihvaća ispriku". A kad je on ili netko drugi iz ove vlasti pune ekskluzivnih Hrvata i velikih katolika ikada ponudio ispriku?
Primjerice, Ivo Sanader ispričao se hrvatskim građanima zbog HDZ-ovih nedjela iz Tuđmanova režima. Ali nikada se nije ispričao zbog vlastitih nedjela, zbog kriminala i korupcije, zbog svoja četiri suđenja, zbog presuda svojim ministrima, zbog pokradenih milijardi...
Niti se kasnije netko ispričao zbog Ive Sanadera.
Isprika za Todorića
Niti se bilo tko iz HDZ-a ispričao građanima što se zbog korupcije našao na sudu. Ili što je digao ruke za predaju Ine. Ili za nemoralne Ovršne zakone. Ili za osiromašivanje i ponižavanje vlastitih građana. Ili za rušenje svoje dvije Vlade i provociranja dvogodišnje političke krize.
Ili za Ivicu Todorića.
Da ne govorimo o isprikama za ratne zločine i slavljenje zločinaca kao narodnih heroja.
Trenuci za odabir
Čini se da naši političari, pogotovo oni koji naglašavaju da su "Hrvati i katolici" lakše primaju isprike nego što ih daju.
A još je važnije, da kao samozvani "Hrvati i katolici" lako prelaze preko kriminala, korupcije, nepravde, nepoštenja, krađe, laganja, muljanja. Umjesto da ih se, upravo kao Hrvati i katolici, javno i svakodnevno odriču u svom političkom djelovanju.
Iz svega ovoga smo, uglavnom, naučili jednu korisnu stvar: u ovoj vlasti, među ljudima koji se znaju prekrižiti, postoje trenuci i okolnosti u kojima se vrijedi razmetati svojim hrvatstvom i katoličkim odgojem.
A postoje i oni u kojima se preko toga šutke prelazi.
