Milan Bandić je, uz sasvim iskrene isprike brojnim političkim strankama, šampion u biranju podobnih i smicanju sposobnih. E da, i jako se sposobnima okružio u Saboru
Bandićeva izborna maksima ide otprilike ovako: da se biraju sposobni, a ne oni podobni svima bi bilo bolje. Stari cinik i žmigavac Milan pri tome se svima smije u lice. Nema čovjeka u ovoj državi, a u Plenkovićevu HDZ-u za njega su male bebe, koji sebi više uzima podobne od njega. Privlači ih kao crna rupa. Gradska uprava i njoj bratske tvrtke bogati su rasadnici podobnog zapošljavanja. Milan Bandić je, uz sasvim iskrene isprike brojnim političkim strankama, šampion u biranju podobnih i smicanju sposobnih. E da, i jako se sposobnima okružio u Saboru. Zapravo, kod Bandića sposobnost se namiruje samo iz kriterija podobnosti. O tome je eseje ispisala gospođa Zrinka Paladino. Kad je sposobna arhitektica postala nepodobna i smetnja za Bandića. Gradonačelnik je, pri tome, i spretni inovator. Istina poguban za društveno tkivo, ali ipak izumitelj.
Taj, od njega smišljeni, mentalitet skrušenog klimanja glavom, odobravanja i ulizivanja odavno je pomeo integritet Zagreba. I kao bubonska kuga širi se dalje. Ljudi od znanja i iskustva doslovno bježe. Ne žele imati ništa s društvom gdje su Bandić i njemu slični žmigavci glavni. Baš prije neki dan smo iz 24sata zamolili jednog izuzetnog stručnjaka za dubinski intervju o demografiji. Čovjek je pristojno odgovorio. U dugom mailu i s milijun razarajućih činjenica koji iznutra razotkrivaju godine nesposobnih politika i nedjelovanja različitih hrvatskih vlada. Smrzneš se čitajući sve to. Kao da se otvara ambis.
I onda je dodao kako o tome ne želi javno govoriti jer drži da je sve to uzalud. Ne da mu se. Što će se izlagati. To je još užasnije od provalije demografske katastrofe. Dakle, ljudi koji znaju svoj posao u ovoj zemlji nemaju više nikakve iluzije da bilo što mogu promijeniti. Propadamo uz kliktanje žmigavaca.
