Kopljar je imao kredit, ali sve je vratio baš protiv tih Francuza

U nekom paralelnom svijetu, pročitao sam negdje tu budalaštinu, postoji naopaka stvarnost. U kojoj se kiša penje, tišina vrišti, hladnoća prži, a mrak zasljepljuje. I u taj svijet vjerojatno pripada ono što se dogodilo u utorak navečer. Ivano Balić sjedi na klupi, a "francuski kompleks" s lakoćom i elegancijom razbija - Marko Kopljar!

Sedam golova iz osam pokušaja, odlična obrana, poneka asistencija i, za kraj, ona presječena lopta. Francuzi su se još nadali, bacili u kontru, ali negdje usput izniknula je ruka. I uzela je. Izgledalo je kao da se ispružio pod krov dvorane.

- Eto vidiš, a što ja trubim cijelo vrijeme - pitao je Balić novinare nakon utakmice.

I ne, ne glumi generala poslije bitke, doista je to nekoliko puta rekao. Pitao sam ga, sjećam se, da poslije jedne Zagrebove utakmice prokomentira neku Kopljarovu pogrešku, ključnu pogrešku ako se ne varam. Pogledao me ispod oka, nije se ljutio, ali smetalo mu je.

- Marko Kopljar je naš najbolji igrač - odgovorio je.

Bio sam uvjeren da se samo zaštitnički ponaša prema suigraču kojeg najveći dio rukometne javnosti kritizira, da iz nekih svojih moralnih razloga ne želi da se toliko kritizira jednog dobro i finog dečka, ali očito je znao da se u Marku "krije Francuska". Puno je više s njim nego bilo koji navijač ili novinar, svaki dan zajedno treniraju, a i puno više zna o rukometu nego itko od nas. I znao je da je ovo moguće. Za razliku od svih nas ostalih.

Da, priznajem, kritizirao sam Marka Kopljara. Uostalom, tko nije? Priznajem, nije mi bilo jasno zašto ga toliko guraju. I sad mu se ispričavam. Ne zato što nakon ove jedne utakmice mislim da je odjedanput postao čudo od igrača. Ne, Marko je i dalje isti igrač, s istim manama i kvalitetama. Ni bolji ni lošiji nego što je bio jučer u 17.58, nekoliko minuta prije početka utakmice. Ispričavam mu se zato što je bio velik u najslađoj pobjedi. Priuštio nam je da te iritantne, pomalo bahate Francuze, vidimo poražene, potučene, pognutih glava. Da više ništa ne napravi u karijeri, ovo je sasvim dovoljno jednom prosječnom rukometnom fanatiku kojeg isti ti Francuzi već godinama izluđuju...

I nije ovo priča za jedan dan. Kopljarova priča. Cijelu ovu sezonu igra na puno višoj razini nego prethodnih nekoliko, u Zagrebu je imao odličnih utakmica. Izrastao je u vrlo pristojnog igrača, tipa na kojeg možeš ozbiljno računati. Neće baš svaki put zabiti sedam komada, nije takav igrač, ali u obrani će odraditi svoj dio posla, a u napadu griješiti daleko manje nego ranije.

- Pa već je bilo i vrijeme da nešto odigra - javio se prijatelj iz Zagreba dok je dvoranom u Novom Sadu grmjelo "Moja domovina".

I to stoji. Kopljaru je 26 godina, imao je neograničen kredit nekoliko godina i logično je da nekad negdje to i vrati. Srećom, vratio je baš protiv Francuza, u najboljem trenutku.

- Zahvalite Gopcu, on je njegov projekt - nasmiješio se srpski kolega čestitajući nakon utakmice.

Je, Gopčev je projekt, on ga je gurao, štitio i forsirao. I sad bi mu se, kako stvari stoje, moglo isplatiti. Njemu, ali i hrvatskom rukometu. Cijela momčad zaslužuje pohvale, izbornik također, no Kopljar je bio prve ime u pobjedi koja nam je dala šansu da osvojimo europsko zlato. To nam još jedino nedostaje. Ako ga uzmemo, sjetit ćemo se i ove Kopljarove večeri...

Ne znam kako je Marko spavao noć nakon utakmice, o čemu je razmišljao, ali na putu do svlačionice djelovao je mirno, staloženo i vrlo, vrlo skromno. I to, koliko sam shvatio svih ovih godina, nije gluma. Uvijek, ali baš uvijek, on je fin, odmjeren i nevjerojatno pristojan. Odličan dečko, reći će oni koji ga bolje poznaju. I zato je ovo posebno lijepa priča. Nakon toliko kritika i osporavanja, konačno je mogao prije spavanja, barem sebi u bradu, reći: "E pa, evo vam sad svima!"