Ljudi moji, onaj tko želi živjeti u Zagrebu, taj mora to i platiti

Pa je l’ vi osjećate ovu zemlju, majku vam Božju j**em.

Ovo je genijalna, suštinska, rečenica. Ne može se samo promatrati kao bezbožnički prostakluk nekog žmigavca. To bi bilo vrlo površno. Pogrešno. Ona do kraja objašnjava licemjerni princip onoga koji vlada glavnim gradom, naveliko baca pare iz našeg poreza i najviše stope prireza (a, ljudi moji, tko želi živjet u Zagrebu, mora to platiti, govorio je brižni gradski otac) i još pljucka u lice birača.

Epska rečenica je, naravno, Bandićeva. Snimljena je tijekom sudski odobrenog prisluškivanja telefona gradonačelnika Zagreba. Bio je to dio velike kriminalističke istrage od prije nekoliko godina o raznovrsnim gradonačelnikovim muljažama. Barem tako kaže Uskok. A Bandić nam govori nešto drugo. O tome kako istinska ljubav za domovinu, koja često motivira i našega gradonačelnika, lijepo funkcionira kad se nešto mulja. Kamuflaža je jaka. Argument protiv kojeg nitko nema i ne može imati ništa.

Nije domoljubno. Ali nije sve to Milan Bandić izmislio. Da budemo načisto. To traje gotovo trideset godina. Cijela privatizacijska pljačka, kroz 90-e, temeljila se većinom na golemoj ljubavi prema domovini. Našoj Hrvatskoj. Ali po mjeri tipova poput Gucića i još oko 200 obitelji koje su posjedovale Republiku Hrvatsku. I njezine potencijale. A vraga je to bilo lako.

Trebalo je prodati sve te firme, pripadajuće nekretnine i pokretnine. Skupiti neke papire za menedžerske kredite. Trebalo je onda maknuti lovu s računa firmi, ljude baciti na cestu, graditi vile na Pantovčaku, kupovati jahte, avione... I poneki helić.

A najveći lopovi se najviše kunu u najveću ljubav prema domovini. To je proporcionalno. Vooooolim svoju Hrvatsku za barem deset profitabilnih firmi. Bandić se samo lijepo uključio.

I zna da mu nitko ne može baš ništa dok je glavna Plenkovićeva i HDZ-ova štaka u Saboru.