Kako Milanović zna da se na hrvatsko pravosuđe ne može utjecati? Tako što je mjesecima pokušavao, prijetio, vrijeđao, omalovažavao, i svejedno nije uspio.
Zoran Milanović dobro se držao na Aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru.
Nije napadao sudove i vrijeđao suce. Nije to činio ni kao predsjednik Vlade, a bogami ni kao "visoki izvor iz Vlade".
Dapače, uvjeravao je saborske zastupnike kako nijedna vlast nema utjecaj na pravosuđe i tvrdio da "svaki političar može pravosuđe poljubiti u obraz i ne može mu ništa".
Zvučao je kao da govori iz vlastitog iskustva. Pokušavao je utjecati, stvarno se trudio, prijetio i vrijeđao, ali nije uspio. Kao da je sve to bila samo pokazna vježba "Pravosuđe 2014.".
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Ljubio ih u obraz
Nakon svih poruka, javnih i anonimnih, koje se mogu protumačiti kao pritisak na pravosuđe - nema izručenja zbog zastare, ne bi ni "vlastitog oca izručio ako je nastupila zastara", suci su bezveznjaci koji ne poštuju zakone, vrše državne udare i ne kontroliraju Vrhovni sud - Milanović je danas bio prilično benevolentan.
Skoro pa je suce "ljubio u obraz".
Međutim, ipak nije rekao najvažniju stvar: vjeruje li još uvijek hrvatskom pravosuđu? Ili je spreman nakon odluke Vrhovnog suda o izručenju Perkovića odreći se hrvatskog državljanstva?
Vjeruje li pravosuđu?
Prije četiri mjeseca to je poručivao Tomislavu Karamarku. Neka se odrekne državljanstva ako ne vjeruje da bi hrvatsko pravosuđe moglo pošteno suditi Perkoviću za udbašku likvidaciju, već da ga treba izručiti Njemačkoj.
Danas, međutim, kad su sudovi donijeli odluku suprotnu svemu onome u što ih je uvjeravao - i svemu što je pokušavao učiniti: mijenjajući zakone, produljujući rokove izručenja, forsirajući promjene Ustava - nismo na čistu je li sada Milanović postao taj koji više nema povjerenja u hrvatsko pravosuđe.
Javno ili anonimno vrijeđao je suce, ponižavao institucije, donosio političke presude, omalovažavao predsjednika Vrhovnog suda i suca Županijskog suda koji su svi presudili suprotno njegovim uvjeravanjima i tumačenjima zakona, pa nije više jasno vjeruje li on danas njihovim presudama i odlukama.
Ili se jednostavno pomirio s njima kad je shvatio da ne može na njih utjecati.
Ali, ako premijer nije uspio utjecati na pravosuđe, tko je onda uspio?
Pregazio ga King Kong
Oni koji su "tjerali lisicu" očito su u tome uspjeli, Josip Perković ipak bi trebao biti izručen Njemačkoj. Ali Milanović svejedno nije uspio istjerati svog "King Konga". Oni koji su govorili da Perkovića treba izručiti, bili su u pravu. Ispada da je Milanović jedini bio u krivu.
Ispada da je sve to bila zavjera protiv njega.
U svakom slučaju, bio je to njegov politički poraz. I to višestruki: pred sudovima koji nisu slušali njegove instrukcije ni popuštali pred njegovim uvredama, pred HDZ-om koji je dobio što je tražio, pred koalicijskim partnerima koji su postali taoci njegova kapricioznog rata, pred javnosti i biračima koje je zbunjivao i uzbunjivao.
Kad se sve zbroji, poraz je još dobro podnio.
Premda nije trebalo biti tako.
Sve je propalo
Milanović je ovaj slučaj Perković sam sebi natovario na grbaču. I neslavno je propalo sve čega se primio. Donio je "lex Perković", pa ga pod pritiskom Bruxellesa promijenio. Tvrdio je da vremenskim ograničenjem izručenja štiti hrvatske branitelje od optužnica, pa ih na kraju nije zaštitio. Trgovao je većinom za promjenu Ustava, pa tri dana uoči glasanja žalosno izvisio. Prijetio je istjerivanjem King Konga, pa ostao praznih ruku. Planira osnovati Istražno povjerenstvo Sabora, a nitko se ne gura da mu da podršku.
Govorio je da je zastara prepreka izručenju, pa nije bila. Govorio je da će ukinuti zastaru, pa nije stigao.
Izložio je svoj politički autoritet i ostao očerupan.
Stoga može sada velikodušno poručivati kako "ni ova vlast, ni ijedna iduća, neće imati utjecaj na pravosuđe", a opet će svima zvučati kao da se time tješi. On je pokušavao i nije uspio. Pa misli da to onda ne uspijeva nikome.
Ali eto, nekome je očito uspjelo.
Ako je ovo bio Milanovićev poraz, čija je onda bila pobjeda? Vlade Šeksa i Tomislava Karamarka ili ipak pobjeda institucija i zakona?
