Svaka inauguracija simbolizira ono što je dolazi u mandatu. Milanovićeva inauguracija na Pantovčaku, u krugu političara i prijatelja, mogla bi označiti povlačenje predsjednika u sužene okvire ureda, Ustava i ovlasti.
Inauguracija predsjednika Republike u pravilu je signalizirala ono što je dolazilo u novom mandatu.
Franjo Tuđman nametnuo je, mimo Ustava, tekst prisege čime je najavio nove četiri godine autokracije.
Stipe Mesić promovirao je probuđeni duh detuđmanizma. Ivi Josipoviću inauguracija je bila vrhunac njegovih ambicija. Kolinda Grabar Kitarović iskoristila je inauguraciju za promociju ekipe iz VIP lože.
A današnja minimalistička inauguracija Zorana Milanovića mogla bi označiti početak njegova minimalističkog mandata.
Rastegnuta verzija himne u izvedbi Josipe Lisac i njezina šešira gotovo je pregazila ukupno vrijeme čitave ceremonije koja se s Markova trga preselila u Titovu vilu na Pantovčaku.
Brzo i efikasno
Milanović čak nije ponavljao tekst prisege za predsjednikom Ustavnog suda, valjda kako bi brže završio sa svime time, njegov govor bio je kratak i sažet, a onda su svi krenuli na domjenak. Formalnost je obavljena. Ni pola sata. Umjesto svadbe vjenčanje pred matičarom.
Skoro bi se moglo reći da je vrhunac priredbe bio odlazak Kolinde Grabar Kitarović, a ne stupanje na dužnost Zorana Milanovića.
I tako, inauguracija bez pompe, kojoj su veću važnost davali mediji nego sam novoprisegnuti predsjednik, mogla bi označiti početak svođenja funkcije predsjednika na okvire Pantovčaka, Ustava i ovlasti - i Milanovićevih interesa.
Jer samo o njegovim interesima ovisi i budućnost njegova mandata.
Izađi i bori se?
A oni koji su u kampanji od njega očekivali da bude borben, da udara po HDZ-u, da krči put prema vlasti strankama koje su ga podržale na izborima, mogli bi nakon ove inauguracije - pa i u idućih pet godina - ostati razočarani.
Milanović nikada nije bio pretjerano borben, osim kad se borio za sebe.
Zato je u tekstu prisege ponovio sve bitne naglaske iz kampanje, o uključivosti, patriotizmu, jednakosti, solidarnosti - dobar dio prepisan iz New York Timesa - uz bitnu poruku kako "neće biti korektivni, nego konstruktivni faktor".
Čak je pohvalio Kolindu Grabar Kitarović da je na funkciji "dala maksimum" i nastupala "u dobroj vjeri".
Dakle, bila je to pomirljiva poruka, bez mnogo obećanja i pompoznih najava, bez podizanja nada svojim biračima i pristalicama da bi Milanović mogao biti nekakav njihov "isukani mač" na Pantovčaku. Nitko na te riječi nije ostao "paf".
Iako će Milanović idućih pet godina živjeti od svojih riječi.
Nema Bere ni oporbe
U to se uklopila i pomalo neobična odluka da na inauguraciju ne pozove ni jednog čelnika oporbenih političkih stranaka, pa ni one najjače i one koja ga je podržala na izborima - ali su bili šefovi HDZ-a i Mosta kao premijeri potpredsjednik Hrvatskog sabora - kao da one ne pripadaju ovom društvu.
Ali su zato bili potpredsjednici Vlade i Hrvatskog sabora, među njima i Milijan Brkić.
I dok su predsjednici prije njega proširivali svoje neformalne ovlasti i utjecaj u društvu i na političkoj sceni (osim Josipovića), Milanović je povlačenjem na Pantovčak, rezanjem protokola i svođenjem prisege na puku formalnost zapravo pokrenuo reverzibilan proces.
Manje pompe, manje angažmana, manje novca... A onda i manje utjecaja?
Ne miješa se u posao
Milanoviću su mnogi prigovarali da se nije pretjerano miješao u posao predsjednika Vlade. Da, recimo, nije čak ni pazio što mu šef kabineta radi s dnevnicama.
I to je bila bitna zamjerka jer je dužnost bila izuzetno bitna.
Sad će se vidjeti hoće li se miješati u posao predsjednika Republike. Odnosno, kako će on taj posao uopće shvaćati.
Angažirano kao Mesić, pasivno kao Josipović, histerično kao Grabar Kitarović?
Griješi onaj tko (ne) radi
I je li povlačenje inauguracije na Pantovčak signal da će se Milanović začahuriti u svom uredu i izigravati "konstruktivnog" predsjednika, a ne promovirati se kao "korektivni faktor" Vladi i HDZ-u?
Milanović je u govoru unaprijed zatražio "razumijevanje za sve greške" koje bi mogao počiniti na novoj funkciji. Pretpostavlja se da onaj koji griješi obično mora i nešto raditi.
Ili će ipak najveća greška predsjednika Milanovića, u očima njegovih birača i pristalica, biti to što neće ništa raditi?
