Kad se ove subote Zoran Milanović javno ispričao "svima koje je uvrijedio" do izražaja je došla šutnja njegovih sljedbenika, a naročito potencijalnih nasljednika, koji se godinama nisu ograđivali od uvreda.
Kad je prvi puta došao na čelo SDP-a 2007. godine Zoran Milanović se od svih svojih suparnika na unutarstranačkim izborima zadnji učlanio u stranku.
Ako je to recept za pobjedu na izborima za njegova nasljednika, onda Orsat Miljenić ima najveće šanse. On je u SDP ušao prije samo devet mjeseci.
Međutim, Miljenić je ovoga vikenda istaknuo jednu stvar po kojoj se on bitno razlikuje od Milanovića. Na opasku novinarke HTV-a da je u stranku ušao tek nedavno, kad je SDP izgubio izbore, on je spremno uzvratio: "Tada treba ući! Svatko može ući u stranku koja pobjeđuje. U stranku se ulazi kad je dolje, a ne kad je gore".
Zoran Milanović je u SDP ušao krajem 1999. godine kad je bilo posve izvjesno da će ta stranka vrlo brzo preuzeti vlast.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Naravno, Miljenić nije svjesno ciljao na tu razliku, reagirao je u pukoj samoobrani, ali je makar i nesvjesno povukao barem jednu distinkciju u odnosu na "svoj prijatelja Zorana". (Osim tvrdnje da "on može voditi SDP do pobjede na izborima". To je bilo nisko.)
Time je načeo ključno pitanje izbora u SDP-u: žele li članovi novog Milanovića ili njegovu suprotnost?
Sušta suprotnost
Prije devet godina Milanović je pobijedio na izborima u SDP-u jer su članovi tada željeli suštu suprotnost umornom, usporenom, sivom, odmjerenom, pa i dosadnom Ivici Račanu. Pa su ga dobili.
A što članovi žele sada?
Pitanje se već postavljalo u ovih nekoliko tjedana, ali još nismo čuli uvjerljiv odgovor. Možda razlog leži u činjenici da su ključni kandidati zapravo - na ovaj ili onaj način - izašli ispod Milanovićeva šinjela.
Recimo, Orsat Miljenić koji sada tvrdi da se ni on nije baš slagao s Lexom Perković, da je probao pa nije uspio, ali je svejedno ostao član Milanovićeva "kitchen cabineta", najužeg kruga suradnika. Zajedno s ljudima koji ga sad podržavaju u kampanji.
Isto vrijedi i za Ranka Ostojića, prvopomazanog kandidata, koji je krenuo zamjerati Milanoviću zbog vođenja kampanje, slao poruke javnosti kako on u svojoj familiji nema ustaše, samo partizane i tome slično. Ali on je Milanovićev kadar par exellance.
No ništa bolje ne stoji ni ova oporbena struja.
Buntovni establišment
Primjerice, Tonino Picula je devet godina figurirao kao uzdanica unutarstranačke oporbe, ali se u cijelom tom periodu nije baš pretrgnuo u kritizoranju šefa stranke, u ispravljanju "krivih Drina", u zamjeranju establišmentu. Zašto i bi? Dobio je lukrativnu poziciju u Europskom parlamentu.
I Davor Bernardić je vječita oporba Milanoviću. Koji je svoj otpor samovolji stranačkog predsjednika najbolje demonstrirao kad je šutke pao pred Milanovićevim autokratskim, gotovo tuđmanovskim, rušenjem odluka zagrebačke organizacije i Bernardićeve kandidature za gradonačelnika i nametanjem Rajka Ostojića.
Kad je Bernardić na to pristao, izgubio je kredibilitet da predstavlja antimilanovićevsku struju SDP-a.
A tu je i Gordana Sobol, koja svoju kandidaturu ističe u ime Foruma žena SDP-a. Što bi bilo pohvalno, kad se ne bi radilo o osobi koja u ime upravo tog Foruma žena SDP-a nije uputila ni jednu riječ prosvjeda zbog činjenice da Milanović nije baš previše mario za stranačke kolegice.
Ne samo da nije poštivao zakonske kvote žena na listama, ne samo što je u Vladi držao samo jednu SDP-ovku, već je ženama poručivao da "budu više kao muškarci pa će ih se svi bojati i više ih cijeniti".
Da je Sobol tada i još mnogo puta javno osudila takvu politiku Milanovića, možda bi prošla kao predstavnik neke nove struje u stranci. Ovako, i ona je dio nomenklature.
Dio nomenklature
Zapravo, gotovo svi su oni dio nomenklature koja je podržavala Milanovića na vlasti, zajedno s njegovim porazima, pogreškama, sramotama, gafovima, uvredama i diktatorskim obračunima.
I kad se Zoran Milanović ove subote na Glavnom odboru SDP-a ispričao svima koje je uvrijedio, još je snažnije do izražaja došla šutnja njegovih potencijalnih nasljednika koji se godinama nisu ograđivali od tih uvreda. Podržavajući time ponašanje svog stranačkog šefa.
Dakle, biraju li esdepeovci kontinuitet ili promjenu?
Milanović je donio promjenu u odnosu na Račana. Prečesto negativnu. Sad kad je on zatvorio krug i ostavio SDP u težoj poziciji nego što je bio u vrijeme Račanova odlaska, tko će donijeti promjenu u odnosu na Milanovića?
Milanović je prije devet godina kao odbačeni autsajder pobijedio Račanovu nomenklaturu u formi njegovih bivših ministara. Bila je to promjena na koje SDP u pravilu nije navikao i promjena od koje se dugo nije oporavio.
Zbog toga kandidati za Milanovićeva nasljednika zapravo ne znaju što bi predložili: promjenu ili kontinuitet, kozmetičku ili suštinsku promjenu, otvorenost u stranci kojoj je samo izbačeni kadar prigovarao na zatvorenosti, demokratizaciju u stranci u kojoj se nitko nije usudio prigovoriti na nedemokratskom vođenju, ljevičarstvo nakon višegodišnjeg prešutnog koketiranja s desnicom...
A kad nešto od toga čak i predlože, zvuče prilično neuvjerljivo.
"Sve je bolje od principa jedna stranka, jedan glas, jedan kandidat", bubnuo je prekjučer Orsat Miljenić, zaboravljajući da je SDP prije četiri godine glasao za Milanovića kao jedinog kandidata.
Može mu se to oprostiti, on tada nije bio u stranci.
A može to iskoristiti i kao komparativnu prednost. Što manje ima veze sa SDP-om, to ima više šanse za pobjedu. Možemo to nazvati "Milanovićevim poučkom".
Sad čekamo da netko u kampanji za šefa stranke ne primijeni "antimilanovićevski poučak".
