Još se nisu stišale reakcije na zaobilaznu legalizaciju ustaštva u Hrvatskoj, a već se oglasio Tomislav Karamarko i poručio da "u Hrvatskoj sve još miriši na Udbu". To je očito i dalje naša sudba, ustaše i Udba.
Još se nisu stišale reakcije na odluku Vijeća za proučavanje posljedica totalitarnih režima koju su mnogi protumačili kao zaobilaznu legalizaciju ustaštva u Hrvatskoj, a već se oglasio Tomislav Karamarko i preko Facebooka poručio da "u Hrvatskoj sve još miriši na Udbu".
Neki će mu zamjeriti što nije napisao da "sve smrdi na udbu", ali vjerojatno je bivši šef HDZ-a htio biti pristojan. Ili je naprosto još očaran mirisom Udbe.
Uglavnom, Karamarko bi trebao znati o čemu govori. Udba ga je pratila ili je on za nju radio, ovisno čiju verziju slušate. On se s udbašima družio, pa i s njima surađivao, on proziva udbaše, njega nazivaju udbašem. Udba je doslovno bila Karamarkova sudba.
Pa i u prošlotjednoj prvostupanjskoj presudi Općinskog suda koja je odbacila njegovu tužbu protiv Josipa Manolića zbog tvrdnje da je bio doušnik Udbe.
Udbaš s Wikipedije
Karamarko je, sa zakašnjenjem od skoro tri desetljeća (i uz pomoć Wikipedije), otkrio na svom Facebooku cijeli put Josipa Manolića, od "oslobođenja Bjelovara, preko presude Stepincu do imenovanja šefom SUP-a". Što ga ipak nije spriječavalo da Manoliću, "osobi s tako osebujnom reputacijom iz prošlosti", bude početkom devedesetih šef kabineta i kasnije član njegove stranke.
Karamarko je svom postu napao i Stipu Mesića koji je svjedočio protiv njega na sudu, uključivši ga u skupinu svjedoka s "političko-politikantskim namjerama" koji je "s društvom kojem pripada pokušao Karamarka uvući u svoju jazbinu" za koju on tvrdi da joj "nikada nije svjetonazorski pripadao".
Pa ipak je vodio Mesićevu predsjedničku kampanju i bio - nakratko - i njegov šef nadzorne tajne službe.
Pa ako u Hrvatskoj još uvijek "sve miriši na Udbu", Karamarko je očito tek nedavno razvio alergiju na taj miris (Vonj? Zadah?).
Kleveta ili kompliment?
"Ako vas netko nazove udbašem, to u Hrvatskoj nije kleveta već to trebate sa zahvalnošću primiti kao kompliment", sarkastično je poručio Karamarko, profesionalac koji je desetljećima radio za udbaše, družio se s udbašima, bio okružen udbašima, tragao za udbašima.
A vjerojatno nije ni mogao drugačije. Kako je to jednom prilikom ustvrdio Josip Manolić, "među ljudima koji su stvarali Hrvatsku vjerojatno ima nekoga tko nije surađivao s Udbom, ali ne puno".
Pa normalno da onda sve miriši na Udbu. Osim steriliziranog dosjea Vladimira Šeksa, očito.
Ustaštvo kompliment?
No u svjetlu nedavne odluke da se protuustavni ustaški simboli mogu tolerirati u iznimnim situacijama, ova dilema o kleveti ili komplimentu mogla bi se primijeniti i na proustaške sljedbenike.
Na one koji prisvajaju ustaške simbole, brane ustaški režim, ističu ustaško znakovlje i infiltriraju ustaštvo u znakovlje Domovinskog rata ili pozdrav "Za dom spremni" jednostavno proglašavaju "starim hrvatskim pozdravom"... Ili se hvale da im je djed bio ustaša.
Je li ustaštvo danas u ovom društvu kleveta ili kompliment?
Teško se prisjetiti je li netko podnio tužbu za klevetu zbog optužbe da je ustaša, ali se zato dobro zna da se zakoni o ustaškim i fašističkim simbolima ne primjenjuju na sve jednako. Ustaški pozdrav ne može u Jasenovac, ali može u Novsku. Ne može u skandiranje, ali može na grb braniteljske udruge. Ne može na tribinu, ali može u pjesmu.
I tako, gdje se god okrenemo, zapljuskuju nas ustaše i udbaši.
Ako u Hrvatskoj, dakle, "sve miriši na Udbu", onda bogami dobrim dijelom zaudara i na ustaštvo.
Ustaše i udbaši
Udbaši su, kako reče Manolić, bili među kreatorima hrvatske države, zajedno s Karamarkom i Franjom Tuđmanom čiju bistu je Karamarko pronosio po Hrvatskoj. Nije rekao, ali moglo bi se dedukcijom zaključiti da su među ostalim kreatorima bili ustašofili za koje Tuđman rezervirao onu famoznu parolu s prvog sabora HDZ-a o "NDH kao povijesnoj težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom".
I tako, kad se ne bavimo ustašama, bavimo se udbašima. Njihovim dosjeima ili njihovim izostankom, njihovim izručenjem Njemačkoj, njihovom ulogom u Agrokoru, u vlasti, u institucijama, možda i na sudovima, kako se to moglo zaključiti iz Karamarkova statusa.
Pogubni mentalitet
A kad se ne bavimo konkretno ustaškim simbolima ili udbaškim ostarjelim kadrovima, trpimo njihov mentalitet usađen duboko u hrvatsko društvo. Govorimo li o odnosu prema manjinama i političkim protivnicima, zakonima i spomenicima ili govorimo o tajnim vezama, pogodovanjima, špijunskim kombinacijama ili klanovskim obračunima.
Pa ako je hrvatska država nastala, kako reče Manolić, na udbašima i još uvijek, kako reče Karamarko, "miriše na Udbu", onda je evidentno da je Domovinski rat odlukom Vijeća trajno kontaminiran ustaškim obilježjima u simbolima braniteljskih udruga.
"Da sam bilo kada svjetonazorski pripadao njima, danas bih vjerojatno bio premijer RH", žali se Karamarko na kraju svog FB posta poslije izgubljene prvostupanjske parnice. Iako je godinama radio s tim ljudima.
Prije trideset godina Udba je bila kompliment, a ne kleveta.
Danas nije baš u potpunosti jasno što Karamarko misli kad kaže da "sve miriše na Udbu": je li to kleveta ili kompliment? Radi li se o stvoriteljima hrvatske države ili o destruktivnim ostacima jugoslavenskog režima?
