U nekom drugom, paralelnom svijetu, bila bi pohvalna Plenkovićeva lojalnost prema svojim ministrima u Vladi. No za šefa HDZ-a i premijera nema paralelnog svijeta u kojem je Lovro Kuščević iskren, samozatajan, skroman i konačno čestit državni dužnosnik.
Pa onda postoje jasni principi zbog kojih treba stati iza Kuščevića. Može se mirno reći da je gospodin Kuščević neiskren, bahat, razmetljiv i konačno nepristojan prema javnosti i glasačima. Onima koji su birali HDZ i onima koji to nisu učinili. A nije ih tako malo. Neki tvrde kako treba što prije razbucati taj nesretni narativ šefa Vlade da uopće nije strašno što dvije Kuščevićeve nekretnine nisu upisane u katastar. To je svakako neozbiljno, aljkavo i bezobrazno.
Ali to nije presudno za procjenu toga kakav je Kuščević. Nešto drugo je važnije. I jasnije objašnjava “mindset” HDZ-ova ministra uprave. Ono kad prije stečaja svoje tvrtke, koju je, notta bene, doveo do poslovne propasti, otkupljuje poslovni prostor. I dužnicima tako izbija svaku mogućnost da se ikad naplate. Jer to je bila jedina imovina. Koju je, naravno, kasnije masno prodao. Nije nezakonito, ali je li moralno, Kuščeviću? A oni ljudi koji su mu platili kuhinju koju nikad nisu dobili? Ganjali su ga na sudu, dobili presudu i opet ostali bez zadovoljštine. Jer je tvrtka bez imovine, pa nisu mogli do svog novca unatoč sudskom pravorijeku.
I eto, za 20.000 kuna ministar je prodao svoj obraz. Kuščević očito misli da mu se isplatilo. Ipak, ljudi nisu ovce. Nemoguće je da će tako lako zaboraviti Lovru Kuščevića, “moralnog i poštenog” bračkog trgovca.
