Ako Pavo Barišić i nakon odluke Odbora za etiku u znanosti da je plagirao znanstveni rad ostane u Vladi, onda bi jedino logično bilo da se raspusti Odbor za etiku u znanosti. Jedno s drugim naprosto više ne ide.
Dogodilo se ono što se naprosto nije moglo izbjeći.
Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju donio je uoči Nove godine mišljenje da je Pavo Barišić, ministar znanosti u Vladi, preuzeo u svom znanstvenom radu dijelove teksta američkog filozofa Stephena Schlesingera, a da pritom nije citirao izvore.
Dakle, plagirao je svoj rad.
Ono što se već duže vrijeme znalo sada je službeno potvrđeno na najvišoj instanci koju je prije pet godina osnovao Hrvatski sabor sa zadatkom da vodi brigu o etici u znanosti i visokom obrazovanju. Kad o tome već ne vode brigu znanstvenici koji postaju ministri u Vladi.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
I što sad?
Nakon ovoga cijela stvar ne smije ostati bez ikakvih posljedica.
Ministar i etika ne idu skupa
Hrvatska više ne može imati ministra znanosti i obrazovanja koji je dokazani plagijator ili više ne može imati Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.
Jedno s drugim više ne ide.
Nakon odluke Odbora za etiku ministar Barišić mora podnijeti ostavku ili ga premijer Andrej Plenković mora smijeniti. Ako se to ne dogodi, onda se Odbor za etiku mora ukinuti, s obzirom da njegove odluke nemaju nikakvog odjeka. A čini se ni smisla.
Jer, naprosto se ne može dogoditi da Odbor za etiku proglasi ministra znanosti plagijatorom, a da se onda preko toga prijeđe kao da se ništa nije dogodilo.
U neku ruku, ova situacija s Barišićem ozbiljnija je od slučaja Mije Crnoje.
Lažno prebivalište za ministra branitelja tek je, ako se može tako reći, uobičajeno kršenje zakona, podložno sankcijama, ali kako smo vidjeli, imalo je i političke posljedice. Točnije, samo političke.
Crnoja je bio prisiljen podnijeti ostavku na ministarsku poziciju nakon samo šest dana mandata.
Barišićeva afera ima višu dimenziju.
Prijevara i nepoštenje
On je znanstvenik na čelu resora znanosti i obrazovanja koji je dokazani plagijator. On je optužen da je upravo u svom resoru napravio nedjelo koje se smatra jednim od najtežih prekršaja. Nedjelo koje se karakterizira prijevarom i nepoštenjem.
Plagijator u nekom drugom resoru spadao bi u kategoriju Crnoje ili još bolje, Milijana Brkića, nesuđenog Crnojina nasljednika s dokazanim plagijatom diplomskog rada. Bili bi proglašeni političkim utegom, prisiljeni na ostavku ili spriječeni u imenovanju na funkciju. Ili bi se naprosto Vlada pomirila s njihovim grijehom i pustili da cijela stvar padne u zaborav.
Međutim, Barišićeva odgovornost veća je od političke.
On nije samo uteg za svoju Vladu, već uteg za čitav svoj resor u kojem bi trebao provoditi reforme, postavljati standarde, slijediti uzuse, povoditi se za etičkim i moralnim principima.
Barišić u resoru, recimo, malog gospodarstva možda bi se još i mogao provući sa svojim plagijatom. Ili da su Barišića kao ministra znanosti uhvatili s lažnim prebivalištem.
Ultimativni grijeh
Ali biti plagijator znanstvenih radova na čelu Ministarstva znanosti ultimativni je grijeh o kojem je nepotrebno, neprikladno, pa i nepristojno uopće raspravljati. Takve stvari trebale bi se rješavati automatizmom.
Pa ipak, ova vjerodostojna Plenkovićeva Vlada to ne rješava nikako.
Ne zove odvjetnike na sastanak u Vladu, nema kasnonoćnih sastanaka u Banskim dvorima, vijećanja do dugo u noć, nervoze i podočnjaka. Nema čak ni pametovanja Mostovaca.
Pa ako je tako, ako je premijer odlučio zadržati Barišića na čelu resora u kojem se plagiranje proglašava smrtnim grijehom i u Vladi koja je u prošlosti smjenjivala i gore i preživljavala s najgorima, onda to ide na dušu premijeru i njegovim partnerima.
Koliko god to bilo nakaradno i nevjerodostojno.
No u tom slučaju, nema nikakvog smisla da Odbor za etiku u znanosti nastavi s radom.
Kome treba etika?
Kome treba to tijelo ako se nitko ne obazire na njegova mišljenja i odluke? Kome treba etika, ako ćemo imati ministra koji na svoj osebujan način promovira etiku u znanosti? Čemu uopće raspravljanje o nečemu što se poništava sa samog vrha piramide?
Mijo Crnoja je podnio ostavku nakon što je Tomislav Karamarko poručio da on nije počinio nikakvo kazneno djelo, već "samo običan prekršaj". "Pustimo kategoriju moralnog, nemoralnog", kazao je tada Karamarko. "To je jako relativno. Ja se pitam koliko u ovom momentu građana živi u zoni prekršaja".
Pa je Crnoja ipak otišao.
Pavo Barišić (zasad) ostaje. Etično, neetično, moralno, nemoralno, sve je to, što bi rekao Karamarko, "jako relativno".
