Poraz 'Škole za život' možda je tek recept za život u Hrvatskoj

Mario Banožić svake je godine u gimnaziji išao na popravni ispit. Sugovornik Indexa, njegov školski kolega, opisao ga je kao "najlošijeg učenika u razredu".

I sam Banožić priznaje kako mu "u srednjoškolskom razdoblju, kao i većini adolescenata, učenje i obrazovanje nije uvijek bilo prioritetno".

I evo ga, danas je ministar u hrvatskoj Vladi. 

Zbog toga možda ne treba tako tragično doživljavati posljednje rezultate državne mature ili eksperimentalne "Škole za život". Oni su možda poražavajući, ali možda su samo skrojeni po mjeri ovakve Hrvatske.

Kolaps državne mature

Proteklih tjedana bavili smo se državnom maturom koju nije uspjelo položiti više od četvrtine završenih srednjoškolaca. Iako su kriteriji za prolaznost spušteni ispod pedeset posto, zabilježen je katastrofalan pad prolaznosti iz matematike i hrvatskog jezika, najviše među učenicima strukovnih škola, ali i među gimnazijalcima.

Mnogi su predavali prazne papire.

A evo, sada je Večernji list donio prve rezultate dugo očekivane i navodno spasonosne "Škole za život". 

"Učenici su na relativno niskoj razini sposobnosti rješavanja problema i dobiveni podaci 2019. su u određenoj mjeri usporedivi s rezultatima PISA-E 2012. godine", prenosi Večernji naputak Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje koji je pratio rezultate eksperimentalne provedbe "Škole za život” u koju je bilo uključeno 74 osnovnih i srednjih škola Hrvatske.

Testirale su se sposobnosti rješavanja problema i kritičkog razmišljanja učenika. Čak 87 posto učenika prvih razreda srednjih škola uključenih u eksperiment nalazi na osnovnoj razini rješavanja problema i logičkog zaključivanja, a 6,5 posto njih ispod je osnovne razine.

Tko zna, možda se među njima upravo sada regrutira neki novi ministar. Ili možda čak i predsjednik države. 

Jer, ono što se naziva Školom za život očito je skrojeno za život u Hrvatskoj.

Negativna selekcija

U zemlji u kojoj vlada negativna selekcija, u kojoj su iskrivljeni kriteriji ili kriterija uopće nema, gdje se promovira podobnost i poslušnost, a ne samostalnost i kritičko mišljenje.

Na čemu bi inače HDZ i općenito politička, gospodarska, crkvena elita bazirali svoj opstanak, moć i društveni utjecaj?

I kad se gledaju ovi poražavajući rezultati hrvatskog obrazovanja, prvo nam na pamet padne zaključak da će svi oni iznadprosječni prije ili poslije pobjeći preko granice, u potrazi za životom za koji nisu bili školovani u Hrvatskoj.

Boris Jokić nedavno je u svom članku na tportalu iznio još neke nelogičnosti sustava koji samo potencira sveopći kaos. Dok vlada inflacija "superodlikaša" na upisima u gimnazije, na fakultete i sveučilišta upisuju se učenici bez državne mature, s tri razreda strukovne škole i tome slično.

Lakše je, dakle, upisati fakultet nego gimnaziju. Ili čak i vrtić.

Uvijek postoji HDZ 

Zato se i ministar državne imovine Banožić može braniti da je, unatoč lošem gimnazijskom stažu, kasnije diplomirao ekonomiju, pa čak i doktorirao. Sad je u HDZ-u.

Zašto bismo se onda zgražali nad lošim rezultatima hrvatskih učenika? 

Kad vidimo da se sve može kasnije nadoknaditi i prosperirati u životu.

Pitanje je, međutim, kako se u cijeli ovaj društveni sklop uklapa koncept "kritičkog razmišljanja" koji promovira eksperimentalni program "Škole za život".

Kritičko razmišljanje, naime, mladim ljudima u ovoj zemlji može predstavljati samo smetnju i teret. Čak i optererećenje. Možda i hendikep.

Pokoravanje autoritetima

Jer, kritičko razmišljanje, pored svega, podrazumijeva i razložnu argumentaciju kao način opiranja autoritetima i manipulaciji. A na čemu se gradi ovo hrvatsko društvo već trideset, pa i više godina, nego na pokoravanju autoritetima i podvrgavanju manipulaciji?

Nije ni čudo da je 2018. godine Hrvatska bila na dnu ljestvica koje istražuju kritičko mišljenje. Od 140 zemalja zauzela je 136. mjesto, u društvu Jemena, Salvadora, Gvineje, Maroka, Haitija i Angole. Sve bivše jugoslavenske države pozicionirane su bolje od Hrvatske.

Obrazovanje ne ovisi samo o nastavnicima i profesorima, niti samo o roditeljima. Ovisi o politici, o društvenoj klimi koja potiče, razvija i na prvo mjesto postavlja upravo školovanje kao temelj napretka nekog društva.

Želimo obrazovanije da bismo bili napredniji. Kod nas je naopako: stvaramo sve slabije obrazovane kako bismo konzervirali postojeće stanje.

Tako smo došli do toga da se na državnoj maturi spuštaju kriteriji kako bi se podigla prolaznost, da se na upisima u srednje škole podižu kriteriji kako bi četiri godine kasnije ti učenici padali na državnoj maturi. 

I da se vrtimo ukrug i u spirali jurimo prema dnu jer tako nekome odgovara.

Onima koji tako lakše vladaju, upravljaju, kontroliraju. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.