Od Antonija Tajanija, koji je govori oo "talijanskoj Istri i Dalmaciji", preko Viktora Orbana do Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, HDZ je nastagao dugačku listu svojih prijatelja od čijih se izjava u nelagodi mora ograđivati
Pored ovakvih prijatelja HDZ-a kome više trebaju neprijatelji?
Bizarno je zvučalo jučerašnje novinarsko pitanje premijeru Andreju Plenkoviću "je li mu Antonio Tajani još uvijek prijatelj".
Kao da se radi o balavcima koji su se posvađali oko igračke pa sad više ne žele biti prijatelji.
No pitanje je ipak imalo smisla. Plenković se 2016. godine u predizbornoj kampanji javno pohvalio podrškom Tajanija, i to na druženju upravo u Istri koju je predsjednik Europskog parlamenta ovoga vikenda na komemorativnom skupu iznenada proglasio "talijanskom".
A upravo to prijateljstvo s Plenkovićem motiviralo je Milijana Brkića da prvi od svih hadezeovaca napadne Tajanija: manje zbog Istre i Dalmacije, a više da se napije krvi predsjedniku stranke.
I tako, opet smo postali kolateralne žrtve HDZ-ovih prijatelja i prijateljstava. Kome pored ovakvih prijatelja uopće trebaju neprijatelji?
Izraelci i Amerikanci
Recimo, uvjeravali su nas da su nam Izraelci prijatelji, pa su nas zamuljali u poslu s nabavkom F 16. Prijatelji su nam navodno i Amerikanci, pa nismo slušali njihova upozorenja da ne kupujemo izraelske avione. Mislili smo da ćemo od njih, kao svojih prijatelja, dobiti nešto ispod stola.
Ali lista prijatelja mnogo je dulja. I uzbudljivija.
Antonio Tajani nije jedini prijatelj HDZ-a koji će ostati upamćen po teritorijalnim pretenzijama i povijesnom revizionizmu. Aleksandar Vučić rado je viđen gost u Zagrebu, kao i na druženjima s predsjednicom Republike. HDZ se nije protivio ulasku Vučićeve stranke u članstvo Europske pučke stranke, Kolinda Grabar Kitarović prekasno je shvatila da ju je Vučić preveslao u vezi s dokumentima o nestalima.
Niti je tražila bilo kakvu ispriku od predsjednika Srbije.
Dodik i Orban
Kad smo već kod toga, ne zaboravimo ni Milorada Dodika. Onoga čiju je feštu povodom proslave Dana Republike Srpske uveličao i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, Plenkovićeva uzdanica u borbi za status Hrvata u susjednoj državi. Treba li napomenuti da je iz Republike Srpske protjerano i iseljeno 93 posto Hrvata?
U tu priču, naravno, uklapa se i Viktor Orban, mađarski premijer koji je svojim antiimigrantskim, iliberalnim i antieuropskim konceptom vladavine postao uzor hrvatskoj desnici, pa i samom HDZ-u još iz vremena Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović.
Tijekom nedavnog posjeta Zagrebu i razgovora s hrvatskim kolegom Orban se pozivao na "sentimentalno prijateljstvo". Hrvatska predsjednica prilikom posjeta Mađarskoj izražavala je veće razumijevanje za mađarsku, nego za hrvatsku poziciju oko Ine.
A od tog silnog prijateljstva s Orbanom Hrvatska je dobila žilet-žicu na granici, izgubila je potjernicu za Zsoltom Hernadyjem, kao što je izgubila i Inu. Skupa s rafinerijama i arbitražama.
To su HDZ-ovi prijatelji: jedni imaju pretenzije na hrvatski teritorij, drugi na hrvatske resurse.
I da stvar bude još bizarnija, upravo takvi prijatelji prisiljavaju HDZ da otkriva svoje pravo lice.
Sad ustaju protiv revizionizma
Primjerice, da nesretnog Tajanija i Plenković i Grabar Kitarović uglas optužuju za povijesni revizionizam, a da istodobno prešućuju slučajeve povijesnog revizionizma u Hrvatskoj, od Jasenovca nadalje.
Ili da Milijan Brkić izjavljuje kako "hrvatski narod jako dobro zna povijest koja nas je pogodila u Drugom svjetskom ratu i ne daj nam Bože talijanske brige o Dalmaciji i Istri, kao što su fašisti vodili brigu o hrvatskom narodu u Dalmaciji i Istri", pozivajući se pritom na "hrvatsku državu stvorenu u Domovinskom ratu".
A preskače hrvatske partizane koji su vratili Istru i Dalmaciju hrvatskoj državi.
Ili da Kolinda Grabar Kitarović deložira Josipa Broza Tita iz Ureda predsjednika, a onda ustaje u obranu onoga što je upravo taj Tito obranio. I onoga što danas brani HDZ koji je nedavno s Milanom Bandićem i Zlatkom Hasanbegovićem izbacio Titov trg iz Zagreba.
To su ti paradoksi koji omogućuju HDZ-u da jedno govori za vanjske, a nešto drugo radi za unutarnje potrebe.
Četnici i europejci
Da se bori protiv "četnika", a prijateljuje s Vučićem. Da brani interese hrvatskog naroda u BiH, a surađuje s Dodikom. Da se poziva na europske vrijednosti, a ugleda se na Orbana.
Uglavnom, da njeguje prijateljske odnose sa srodnim nacionalističkim ili iliberalnim političarima, pa da onda na njima brusi retoriku i brani nacionalnu politiku.
Teškom mukom su Plenković i Kitarović osudili Tajanijeve riječi o "talijanskoj Istri i talijanskoj Dalmaciji". U šturom priopćenju s Pantovčaka predsjednica je odbacila pokušaj mijenjanja povijesti i posezanja za hrvatskim teritorijem, debelo zakasnivši za slovenskim kolegom Borutom Pahorom koji je stigao već napisati i pismo talijanskom predsjedniku.
Plenković je priznao da "ovo nije očekivao".
Ali to ne vrijedi samo za Tajanija, nego za mnoge HDZ-ove prijatelje.
I zbog svega toga, Plenkoviću i ostalima puno bi bolje bilo da pripaze koga biraju za prijatelje. Kao što bi im to i mama rekla.
Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.
Vidi sve članke ovog autora