Kolinda je izjavu dominikanca Prcele o NDH lakonski odbacila kao povijesni falsifikat iako je stvar opasnija. NDH je ideal hrvatske države, koji se, uz manje ili veće otpore, već ukorijenio u hrvatskom društvu.
Nije bilo baš sve tako crno u jučerašnjoj propovjedi dominikanca Luke Prcele, izravno prenošenoj na Hrvatskoj televiziji.
Ona je pokazala da je dio javnosti još uvijek osjetljiv na takve ispade, da dio društva još uvijek reagira na veličanje na NDH, da se u ovoj zemlji još uvijek registriraju takve izjave.
Prije nego što one postanu normalne, uobičajene, općeprihvaćene i da se preko njih ležerno prelazi otprilike kako je to jučer učinila predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović.
Ona je Prceli oprostila izjavu koju mu nikako nije smjela oprostiti.
Takvo opravdavanje, pa i veličanje fašističkog režima, pogotovo sa crkvene govornice, nepojmljivo je u bilo kojoj modernoj državi, pa još na godišnjicu pobjede nad fašizmom. A predsjednica ga je velikodušno otklonila, kao da je riječ o usputnoj psovki.
Kakvoj budućnosti se okrećemo?
Međutim, iza svega toga krije se opasniji fenomen. Predsjedničina lakonska poruka "Okrenimo se budućnosti" nije samo zanemarila civilizacijske tekovine i ustavne norme, pa i same zakonske odredbe, već je bila i u izravnoj koliziji s Prcelinom, i ne samo njegovom, vizijom budućnosti.
"Mene ne zanima Ante Pavelić", objasnio je jučer dominikanac Prcela, notoran po održavanju mise za ustaškog poglavnika, "mene zanima nezavisna država Hrvatska. Ja nikada ne bih prihvatio hrvatsku državu u kojoj bi Mesić i Josipović bili predsjednici države".
U tome je, eto, problem. I to je napokon netko trebao jasno reći.
Nije problem u ustašama, Paveliću i Jasenovcu, nego u shvaćanju karaktera hrvatske države.
NDH kao uzor
Prceli, a i mnogim njegovim istomišljenicima, ustaška država bila je pravi uzor nezavisne Hrvatske. Države koja se nije samo udruživala s fašistima i nacistima i odricala se teritorija, već je otvarala logore i ubijala sve manjine, sve protivnike, sve kritičare i sve za koje se proglasilo da u nju ne pripadaju ili se ne uklapaju, po bilo kojem kriteriju.
Radi se o idealu nedemokratske, netolerantne, zločinačke države, države u kojoj većina zlostavlja manjinu, nasuprot demokratskoj, liberalnoj, tolerantnoj i modernoj državi, kakva bi ova Hrvatska barem formalno trebala biti.
I stoga, nema okretanja od NDH i gledanju u budućnost, ako se ta budućnost zasniva na tekovinama onoga što je predstavljala NDH.
Još gore, Grabar Kitarović je pokušala svojim plagiranjem izjave generala Gotovine zaobići vruću povijesnu temu, ali nesvjesno je načela pravu temu o budućnosti Hrvatske.
A tu budućnost možemo sagledati i iz drugačije perspektive.
Oslobođenje pokorenog grada
Jučer je Milan Bandić, kao izaslanik predsjednice Republike, sudjelovao na svečanosti povodom godišnjice oslobođenja Grada Zagreba. Pozdravio je skup na kojem se slavila pobjeda na ustaškim režimom kako bi se, kazao je Bandić na jednoj takvoj proslavi prije dvije godine, "oslobodilački i slobodoljubivi barjak slobode ponosno vijorio nad herojskim gradom Zagrebom".
Gradom u kojem više nema ulice 8. svibnja 1945. Uklonjena je početkom devedesetih i nikada više nije vraćena. Pa ni u Bandićevu Zagrebu. U gradu u kojem nema više nijedne partizanske ulice. Ali zato ima Domobranska.
Što je onda Bandić slavio jučer? Kakav dan oslobođenja grada u kojem su odmah po uspostavi samostalne države praktično izbrisani svi tragovi tog oslobođenja?
Ruku na srce, to je opasno blizu Prcelinoj viziji Hrvatske. Bliže nego viziji onoga tko je Bandića poslao kao izaslanika na taj antifašistički skup.
Pa kad Kolinda kaže "okrenimo se budućnosti", onda valja imati na umu da Zagreb, "Nepokoreni grad", takvu budućnost već doživio.
Trg žrtava fašizma
Baš kao što je taj Bandićev Zagreb doživio i povijesni falsifikat na Trgu žrtava fašizma. Na ploči s nazivom tog trga sitnim slovima piše da je "trg nazvan 1946. u spomen žrtvama fašizma", što je samo dijelom istina.
Trg je taj naziv nosio do 1990. godine kad je promptno uklonjen, a potom vraćen tek poslije deset godina žestokih antifašističkih prosvjeda praćenih suzavcem, nasiljem, kamenovanjem i ignoriranjem vladajuće politike. Ali ulica 8. svibnja još uvijek nije. I neće.
Zbog toga je zaista dobro da postoji netko tko još uopće primjećuje izjave poput Prceline. Jer taj dominikanac, bivši zatvorenik komunističkog režima, barem iskreno govori o onome u što vjeruje.
Za razliku od Bandića i njegova slavljenja oslobođenja grada u kojem su izbrisani znakovi oslobođenja, za razliku od Kolinde koja prvo osuđuje ustaški režim pa onda oprašta veličanje tog režima, ali i za razliku od svih onih SDP-ovaca koji ovih dana naveliko slave pobjedu antifašizma, a nisu bili u stanju u deset godina vladanja Zagrebom vratiti glavnom gradu makar jednu antifašističku ulicu.
To je budućnost koju smo živjeli 25 godina, prije nego što je došla Kolinda i uputila nas da se okrenemo nekoj još goroj budućnosti.
U kojoj Prceline izjave više neće parati uši nego zvučati zlokobno vizionarski.
