Andrej Plenković tvrdi kako "Hrvatska u novu godinu ulazi s probuđenim optimizmom", dok istodobno u anketama raste pesimizam koji je izraženiji u usporedbi s početkom Sanaderove i Milanovićeve vlade.
"U novu godinu Hrvatska ulazi s probuđenim optimizmom", poručio je premijer Andrej Plenković u novogodišnjoj poruci hrvatskim građanima.
Istim onim građanima kod kojih opada optimizam i raste pesimizam.
Prema zadnjem istraživanju Crobarometra, čak 54 posto građana misli da Hrvatska ide u lošem smjeru, a samo 30 posto da ide u dobrom. To je slabiji rezultat i od prva dva mjeseca Sanaderove i prva dva mjeseca Milanovićeve Vlade.
O čijem je onda optimizmu Plenković govorio?
Vjerojatno o njegovu osobnom, kao i optimizmu vladajuće političke garniture. A baš takva verzija optimizma teško pada na želudac hrvatskim građanima. Optimizam je, po tko zna koji puta, postao luksuz rezerviran samo za političare.
Ministri za optimizam
Milanovićeva Vlada imala je samozvanog "ministra za optimizam" Branka Grčića koji je svaku brojku, svaki pokazatelj, svaki propust okretao na pozitivu. Njegovu mantru pred kraj mandata preuzela je čitava Vlada, što joj na koncu nije previše pomoglo.
A nisu joj pomogle ni pozitivne brojke: gospodarski rast, rast izvoza, rast potrošnje, prihodi od turizma, niži porezi, veće plaće...
Te brojke nisu pomogle ni Timu Oreškoviću, koliko god je on svojim infantilnim entuzijazmom nastojao inficirati javnost. Istina, zaradio je time osobnu popularnost u anketama, baš kao što ju sada na isti način zarađuje i Plenković, ali ako se tada govorilo o optimizmu, mislilo se na mogućnost pada te nakaradne Vlade.
Kao što je ikakvo spominjanje nekakvog "probuđenog optimizma" predsjednika Vlade HDZ-a i Mosta na ulasku u novu godinu još uvijek preuranjeno. Svakako promašeno.
A možda čak i nepristojno.
Optimizam nije probudila porezna reforma njegove Vlade koja je početkom godine stupila na snagu, nije ju probudila ni najava povećane državne potrošnje na mirovine, plaće, povišice, avione i ostale recepte za kupovinu socijalnog mira, a još manje je optimizam u javnosti probudila Vladina najava prodaje dijela HEP-a da bi se skupo kupila devastirana Ina.
Možda je optimizam kod premijera Plenkovića probudio posljednji rast rejtinga HDZ-a i slobodni pad rejtinga SDP-a, kao i činjenica da u ovoj zemlji praktički nemamo opoziciju, osim one na vlasti.
Razlozi za pesimizam
Međutim, sve ono što je razlog za optimizam ove vlasti može probuditi pesimizam kod hrvatskih građana.
Njihov optimizam, ako ga se već toliko zaziva, mogao bi se temeljiti na osjećaju da Vlada može pasti, a ne da vlada koja vodi državu u lošem smjeru može biti stabilna, koliko god se premijer u tu stabilnost zaklinjao i na njoj temeljio razloge za vlastiti optimizam.
Stabilna vlada može donositi loše odluke ili ih uopće ne donositi, u vlasti mogu biti krivi ljudi, na krivim mjestima, pod krivim vodstvom. Stabilnost takve vlasti, njezina zacementiranost i nesmjenjivost, može u društvu proizvesti pesimizam, pa čak i dovesti do apatije.
I što se premijer više zaklinje u stabilnost ovakve Vlade, to u javnosti više bujaju razlozi za strepnju, što pokazuju i posljednje ankete.
Jednako tako, donošenje krivih, ishitrenih, populističkih odluka ili pak izbjegavanje donošenja ključnih odluka - kao u slučaju spomen ploče u Jasenovcu - također ne ulijevaju povjerenje u vladajuću garnituru i samo produbljuju razloge za pesimizam građana.
Uglavnom, optimizam o kojem je premijer govorio u novogodišnjoj poslanici teško je oktroirati s političke govornice pomoću nekoliko statističkih pokazatelja, dvije ili tri brojke, postojane frizure i stisnutim figama za dobru sreću.
Jer, za razliku od političara, građani se za svoj optimizam moraju krvavo namučiti.
