HDZ se vraća Angeli Merkel, SDP se vraća radnicima, Most klerikalnoj desnici, Bandić se vraća Račanu, a Hasanbegović ustašama. (Ako je ikada i otišao od njih.) To su sve hrvatski recepti za europske izbore.
Ovo je neka retro kampanja za Europski parlament. Puna nostalgije, čak i ustašonostalgije. Kampanja neke bolje prošlosti. Ili još gore budućnosti. Svakako kilave, lažirane i nemaštovite sadašnjosti.
To je kampanja velikog povratka. U stanje očaja.
1. HDZ se vraća Angeli Merkel
Sjećate se onog famoznog HDZ-ova predizbornog spota iz 2003. godine kad je Angela Merkel hvalila Ivu Sanadera da će on biti najzaslužniji za ulazak Hrvatske u EU? Pa je odlazak Sanadera postao glavni uvjet za ulazak Hrvatske u EU. I to ravno deset godina kasnije. I sjećate se kad je Angela Merkel ugostila Tomislava Karamarka na onom bizarnom sastanku u Berlinu gdje je šef HDZ-a izgledao kao pripravnik na ispitu, nije znao ni beknuti ni sjesti? Pa je i to završilo u kaosu, u aferama i ostavkama.
Sada se Andrej Plenković hvali da Merkel dolazi u Zagreb podržati njegov HDZ "zbog svega što rade". Pa ako išta, to je baksuz za HDZ, a onda i baksuz za Hrvatsku. I ako išta, Angela Merkel je pokazala da nije baš previše izbirljiva što se HDZ-ovih čelnika tiče. Otprilike kao i njegovi glasači.
Bio je to povratak u povijest. Koju je HDZ odavno izbrisao sa svojih službenih stranica.
2. SDP se vraća radnicima
Sjećate se kad je SDP-ov premijer ratovao sa sindikatima? I sjećate se kad su SDP-ovi ministri podržavali odlazak u mirovinu sa 67 godina? E sada SDP podržava referendum sindikata protiv odlaska u mirovinu sa 67 godina. Tako to biva sa SDP-om: kad je u oporbi, dodvorava se radničkoj klasi, čim dođe na vlast, poistovjećuje se s nekim višim klasama.
Ovo guranje Davora Bernardića, Gordana Marasa i drugih u referendumsku kampanju "67 je previše", gotovo parazitiranje na toj sindikalnoj akciji, izraz je očaja i manjka ideja, te uvelike podsjeća na HDZ-ovo parazitiranje na referendumu o braku. Kad si u oporbi, koristiš referendum za rušenje vlasti. Kad si na vlasti, otežavaš provođenje referenduma.
To je povratak u stanje očaja
3. Most se vraća Hrastu
Sjećate se kad je Božo Petrov stupio na javnu scenu s majicom Hrasta? U međuvremenu je dvaput koalirao s HDZ-om, glumio neutralnost koju jer reanimirao i u ovoj kampanji odbijajući se izjasniti kojoj grupaciji u Europskom parlamentu bi se priključili, pokušao se promovirati u stranku blagog desnog centra...
A onda je u kampanju uključio don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba, s kojim se Ivica Prskalo, treći na Mostovoj izbornoj listi, uslikao na molitvenom susretu u Međugorju. Tko je Prskalo? Aktivist Ordo Iurisa, najmoćnije poljske ultrakonzervativne nevladine organizacije. Kud' će suza, neg' na oko.
Most se vraća korijenima.
4. Bandić se vraća Račanu
Ovo je posebna poslastica. Sjećate se kako je Ivica Račan smijenio Milana Bandića s mjesta gradonačelnika Zagreba nakon njegova bijega s mjesta prometne nesreće koju je izazvao u alkoholiziranom stanju, pa ga četiri godine držao na mjestu zamjenika gradonačelnika? Ovih dana Bandić je pohodio Račanov grob. "Navik živi onaj iza kojeg ostaju djela", poručio je Bandić, prisjetivši se kako je tada s Račanom gradio hrvatsku socijaldemokraciju.
Ivica Račan je ostao upamćen po izjavi da bi "radije izgubili vlast, nego obraz", pa možemo samo nagađati kako bi reagirao da je vidio višestrukog optuženika za korupciju i zloupotrebu dužnosti kako na njegovoj uspomeni ubire predizborne bodove.
Bandić je shvatio da se povratak u onu lošu prošlost više isplati od još gore sadašnjosti.
5. Hasanbegović se vraća ustašama
Dobro, ovo nije neki iznenađujući povratak. Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, čelnici stranke Neovisni za Hrvatsku, krenuli su u bitku za fotelju u Europskom parlamentu pod "povijesnom" hrvatskom zastavom s prvim bijelim poljem. To je bizarno, ma koliko bilo i očekivano: registrirana politička stranka koja djeluje u skladu s hrvatskim zakonima i preko zastupnika u Hrvatskom saboru u službenim prostorijama stranke ističe zastavu koja nije službena zastava Republike Hrvatske, već ona koju pronose ustašonostalgičari.
Prošlo je stvarno dugo vremena otkako na izborima nismo imali stranku koja i službeno ulazi u kampanju pod ustašoidnim obilježjima, ali i koja krši zakone države u kojoj djeluje.
Je li to povratak u još goru budućnost?
6. Što nam otkrivaju ovi primjeri?
U prvom redu, uče nas kako hrvatske stranke i vodeći političari (a radi se dobrim dijelom o onima koji su bili ili još jesu na vlasti) nemaju ideje, programa niti mašte za iskorak prema nečemu novom i originalnom, pa se vraćaju u komotnost vlastite prošlosti.
Podsjećaju na djecu koja se odviknu sisanja palca, pa ih neka trauma ili nevolja opet vrati na tu staru naviku. Jer se tako osjećaju najsigurnije.
Hvataju se izlizanih recepata, izlaze iz neprirodne ljušture, skidaju maske i peru ruke (i obraze) kako bi ispunili programske i kadrovske šupljine, hvataju se jeftinih trikova u nedostatku konkretnih ideja, udaraju na sentiment, nostalgiju i niske strasti.
Hrvatski put u bolju budućnost obično završi u još goroj prošlosti.
