Prije tri godine Tim Orešković postao je predsjednik Vlade, a Hrvatska je s njim zagazila u političku karikaturu. Ipak, kako taj čudnovati premijer podnosi usporedbe s Andrejom Plenkovićem i njegovom Vladom?
Na današnji dan prije tri godine Tihomir Orešković potvrđen je za predsjednika Vlade HDZ-a i Mosta.
Bio je to mali korak za tog političkog anonimca i bivšeg predsjednika uprave Plive, ali zato (pre)velik za Hrvatsku koja je doslovno preko noći ugazila u najobičniju političku karikaturu.
Na čelo Vlade došla je osoba koja nije sudjelovala na parlamentarnim izborima i nije baš baratala hrvatskim jezikom, bio je to rezultat jednomjesečnih pregovora u kojima je Most inzistirao na tripartitnoj koaliciji s HDZ-om i SDP-om, u kojima je Božo Petrov odbio premijersku fotelju, a nakon sastanka s predsjednicom prelomio stvari i ušao u koaliciju s Tomislavom Karamarkom.
Da bi ga pet mjeseci kasnije srušio.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Bila je to, zaista najblaže rečeno, politička karikatura. Koju najbolje ilustrira i ona famozna fotografija iz Hrvatskog sabora gdje se Karamarko i Petrov poput nestašnih đaka trgaju od smijeha u društvu pogubljenog premijera Oreškovića.
Uglavnom, bili smo sretni da smo ih se konačno riješili.
Samo što danas, tri godine kasnije, nismo više sigurni je li ta sreća i dalje na našoj strani.
Od rukovanja do šaketanja
Danas kad premijer Andrej Plenković u Saboru nasrće na Nikolu Grmoju, sa čijim je Mostom ponovno sklopio koaliciju, pa onda taj Most potjerao iz Vlade, da bi zatim zasadio tikve s Milanom Bandićem.
Timovu Vladu održavao je Most. Plenkijevu Vladu održava Bandić sa svojim prebjezima i preletačima. Može li se to smatrati napretkom?
Danas nam se pred očima opet rastežu priče o paraobavještajnom podzemlju, o kumovima i vozačima, o nekakvim falsificiranim fotografijama ministara u društvu prostitutki i kokaina, o navodnim prijetnjama agenata SOA-e predsjedničinim savjetnicima, kao da nismo još davno raskrstili s Karamarkom i njegovom opsjednutošću tajnim službama i represivnim aparatom.
Neki će se s nostalgijom sjetiti afere s Mijom Crnojom i njegovom barakom 85b. Danas se bavimo puno konkretnijim aferama s F 16 ili s Agrokorom. Crnoja je bio egzemplar, danas prebiremo po milijunima i natežemo se s velikim igračima.
Nekad smo govorili o Karamarkovoj supruzi u aferi Konzultantica, danas govorimo o Plenkovićevim frendovima u grupi Borg.
Od Hasanbegovića do kukanja
Katalizator kritika u Timovoj vladi bio je Zlatko Hasanbegović, ministar kulture posvećen gušenju, pa i gašenju neprofitnih "ljevičarskih" medija, taj ekstremni desničar i protivnik antifašizma. Pa se danas mediji, i to svi, a ne samo neprofitni, nalaze pod pritiscima i udarima, političkim tužbama i lažnim vijestima koje generira vlast.
A neustavno i protuzakonito ustaško znakovlje praktički je legalizirano.
U Oreškovićevoj Vladi više nema potpredsjednika Karamarka, ali imamo spomenike Franji Tuđmanu, kao i policijski progon ljudi koji protiv Tuđmana prosvjeduju ili mu šaraju po spomeniku.
U Vladi nema ni Bernardice Juretić, Mije Crnoje, Josipa Buljevića ili Mire Kovača, ali većina Timovih ministara iz kvote HDZ-a ostala je s Plenkovićem: od Lovre Kuščevića i Tome Medveda, preko Tomislava Tolušića i Olega Butkovića, pa sve do Darka Horvata.
I naravno, Zdravka Marića. Nesuđenog Timova nasljednika.
Ostala je Ina
Oreškovićeva vlada neslavno je pala i taj mračni period hrvatske povijesti mogao je biti zataškan i zaboravljen. Osim što Hrvatska pod Plenkovićem bilježi pad na ljestvicama demokratičnosti društava u Europi i svijetu. Što je Plenković obilježio jurišanjem prema Grmoji.
I sjetimo se zbog čega je otišao Karamarko. INA je još uvijek u rukama MOL-a.
Timova vlada bila je karikaturalna tvorevina, ali današnja vlada opstaje na karikaturalnoj, dosad nezabilježenoj izdaji birača i pretrčavanjima u Saboru, kao što ovisi o optuženicima za kaznena djela.
S Timom Oreškovićem i Tomislavom Karamarkom pala je i ekstremna desnica u Vladi i Saboru, ali u Plenkovićevu mandatu imamo porast govora mržnje, imamo huškanje Ivana Penave na srpsku djecu u Vukovaru, imamo bujanje nasilja i pasivnost premijera.
Imamo Milorada Pupovca koji u tv intervjuima proživljava dramatičnije trenutke nego za doba Tima Oreškovića.
Jesmo li napredovali?
Jesmo li, dakle, doista napredovali otkako je Tim Orešković raspustio "Timov tim", napustio Banske dvore i nestao u bespućima povijesti? I to nakon što se na državni trošak dobro odmorio tijekom jednomjesečnog plandovanja u vili Costabella.
S Timovim odlaskom raspala se oporba i ostali smo praktički bez opozicije. Iz ere političke karikature uplovili smo u period u kojemu ništa više nije smiješno. Vladu čine dvije vrste ministara: oni koji žele što prije otići i oni koje bi trebalo što prije potjerati.
Orešković nas je sa svojom družinom dobro zabavljao jer smo znali da ne može gore od toga. Danas sa strepnjom zaključujemo da ne možemo bolje od ovoga što imamo danas.
Za Timovu vladu, onakvu kakva je bila, bilo je jasno da neće dugo potrajati. Za Plenkovićevu se čini da nikada neće otići.
Oreškovića je u ono vrijeme imao tko maknuti. Plenković sada miče sve koji bi to mogli njemu učiniti.
I sad paradoks: niska očekivanja koja smo imali prema Timu Oreškoviću svejedno su presudila njegovoj vladi, dok visoka očekivanja omogućuju Plenkoviću da se unatoč svemu, svim aferama i problemima, provlači bez posljedica.
Ne bi li trebalo biti obrnuto?
U mandatu Tima Oreškovića, a naročito Tomislava Karamarka, javnost i društvo bili su na oprezu. Danas je Plenković uspio otupjeti osjetila, zatomiti kritiku, neutralizirati pritiske.
Ako je Orešković u mnogo navrata bio parodija, kad je bizarnost izazivala histeričan smijeh, Plenkovićev mandat sve češće dolazi do ruba tragedije. Kad ništa više nije smiješno.
