Čak 36 posto građana tvrdi da Hrvatskoj u ovom trenutku treba Vlada stručnjaka koji bi je izvukli iz krize. Zvuči logično. Ali ipak postoji u tome puno pitanja i prepreka
Čak dvoje od petero hrvatskih građana misli da je Vlada stručnjaka najbolje rješenje za izlazak Hrvatske iz krize.
To je već ozbiljan postotak, puno ozbiljniji od postotka ljudi koji vjeruju političkim elitama. I to istraživanje zvuči logično, naročito u zemlji gdje dvije najveće stranke prestižu jedna drugu na putu prema dnu, dok ostale opcije otvaraju šampanjac ako im ankete nagovijeste prelazak izbornog praga.
Za ozbiljan problem potrebno je ozbiljno rješenje, poručuju građani u najnovijim anketama.
Ali, je li upravo Vlada stručnjaka, o kojoj se diskutira najmanje desetljeće i pol, jedno od takvih rješenja?
Pogledajmo malo kadrovsku strukturu prethodnih Vlada i prisjetimo se koji su sve stručnjaci u njima sjedili.
Doktori u zdravstvu
Recimo, Ministarstvo zdravstva tradicionalno je u rukama liječnika. Dr. Andro Vlahušić, dr. Andrija Hebrang, dr. Željko Reiner, dr. Neven Ljubičić, dr. Darko Milinović, sada i dr. Rajko Ostojić. Sve doktor do doktora. A sektor zdravstva oduvijek je bio među najproblematičnijim: izbušen, prezadužen, devastiran, podložan nezadovoljstvu pacijenata i samih liječnika.
Desetljećima su stručnjaci bili zaduženi za taj resor, pa ga opet nisu uspjeli napraviti boljim. Ili se možda liječnici ne bi trebali smatrati stručnjacima za taj resor?
Pogledajmo onda poljoprivredu. Puno je u njoj bilo ministara koji su gravitirali selu i poljoprivredi: Zlatko Dominiković, Božidar Pankretić, Petar Čobanković, sada i propali vlasnik poljoprivredne ljekarne Tihomir Jakovina. Pa opet, seljaci su (od)uvijek na ulici, proizvođači propadaju, troše se subvencije i traže se nove, kuka se i jadikuje, traže se uvijek nova rješenja s uvijek istim ishodom.
Možemo li zaključiti da poljoprivrednici nisu dovoljno stručni za resor poljoprivrede?
Računovođe u financijama
A što je s pravosuđem? Taj resor vodili su odvjetnici, pravnici, čak i profesori prava, pa je svejedno izazivao probleme i prijepore. Ili kultura? Vodili su ga šefovi Leksikografskog zavoda, kolekcionari i mecene, izdavači kulturnih publikacija, sve redom kuhani i pečeni u kulturnim pitanjima, pa svejedno iz godine u godinu taj resor grca u problemima.
A pogledajmo i financije. Vodili su ga investitor Škegro i bankar Prka, računovođe Šuker i Linić, pa je državna blagajna redovito izbušena. A ne zaboravimo ni gospodarstvo: imali smo biznismena Radimira Čačića i menadžera Damira Polančeca, sada imamo poduzetnika Ivana Vrdoljaka. Pa znamo kako nam je.
Dakle, ne može se reći da stručnjaci nisu sjedili u hrvatskoj Vladi.
U čemu je onda problem? U tome što je Vlade u pravilu vodila politika? Ili je možda problem što je politika nedovoljno vodila računa o pojedinim resorima gdje su se prelamali partikularni interesi, vodili privatni obračuni, radilo za svoj džep i prisvajale ovlasti?
Bilo je tu, naravno, i uspješnih primjera, kad su stručnjaci dobro odradili posao u svojim resorima, poput Ljube Jurčića s brodogradilištima, Čačića s autocestama, neki su hvalili i Božu Biškupića u kulturi, dok se turizam kao resor očito razvijao neovisno o tome tko ga se dočepao.
Privatni interesi
Ali opet, kad god se spomenu eksperti, valja se zapitati u čijem bi oni interesu radili u Vladi. Kako bi neki bankar vodio financije, neki poduzetnik gospodarstvo, a neki proizvođač mlijeka sektor poljoprivrede? Bi li radili u svom i u interesu svog lobija ili pak u interesu građana?
Prije nekoliko godina javnost se zabavljala idejom da guverner Željko Rohatinski postane predsjednik Vlade stručnjaka. Osim što se postavljalo pitanje što taj čovjek uopće zna o politici, vanjskoj politici i vođenju države, mnogi su se pitali o kome bi on najviše vodio računa, odnosno koju bi politiku provodio.
U vrijeme kad se sve glasnije upozorava na podložnost političara utjecajima tajkuna i lobista, možemo samo zamisliti što bi se dogodilo da neki tajkun ili lobist zasjedne u ministarsku fotelju. A ni s teoretičarima i profesorima nismo se previše usrećili. Čast izuzecima.
Uglavnom, nije uopće sporno da na čelu države trebamo kompetentne i sposobne ljude, ali trebamo ljude koji bi radili u općem, a ne privatnom ili partikularnom interesu. Pa da onda izdavači ne bi vodili kulturnu politiku tako da pogoduje izdavačima, da bankari ne bi pogodovali bankarskom sektoru, da građevinarci ne bi forsirali privatne firme, a da liječnici ne bi pomagali svoje matične ustanove ili privatne poliklinike.
Isto tako, nije sporno ni da se politika treba koristiti uslugama stručnjaka. Samo, politika je ta koja bi na kraju trebala donijeti odluku u interesu što šireg kruga građana, u interesu države i društva.
Zatvoreni krug
I to dobra politika, a ne ova koja se godinama promovira preko vodećih političkih stranaka. Gdje se karijeristi trgaju za svoje resore, gdje teoretičari ne znaju voditi složene sustave, a stručnjaci koji bi to eventualno znali, ne mogu doći do izražaja zbog ograničenja koja im nameće nekompetentna politika.
Sve to zvuči kao zatvoreni krug. Istina je jedna: nedostaje nam stručnjaka u politici otprilike onoliko koliko nam fali stručnih političara.
