Imali smo toliko izvanrednih situacija koje smo morali rješavati, a kad je bilo i mirnih razdoblja, bavili smo se sami sobom. Tako je jedan HDZ-ovac rezimirao mandat ove vlade. I to je prilično točno. Ako se pogleda unazad, dvije stvari koje su obilježile Vladu su krah Agrokora i Uljanika. S aspekta onog što je odrađeno bez tih izvanrednih događaja, tu su Marićevi potezi smanjenja poreza te obrazovna reforma. I jedna i druga imaju zamjerki, ali Divjak i Marić su barem radili ono za što su plaćeni.
Ono što se naziva mirovinska reforma tek je grebanje po površini. Već od početka ove godine zbog europskih izbora svaka je jača aktivnost Vlade zamrla. Sjednice više služe za to da premijer ima jednosmjerno obraćanje javnosti nego da se donesu zakoni.
Ako se pogleda što ministarstva planiraju raditi sljedeće godine, vidi se da potpuno prevladava mentalitet: čekaj izbore u jesen 2020. i ne napravi neku grešku. S aspekta građana, zato bi svakako bilo svrsishodnije da vladajuća koalicija odluči ići na izbore već ove godine, pa da uz predsjednika države izaberemo i novu parlamentarnu većinu. To bi se i moglo dogoditi ako pukne ljubav HDZ-a i HNS-a, a i manji koalicijski partneri odluče da je održavanje na vlasti mrcvarenje. Ali to je ipak tek blaga mogućnost.
Trebamo sljedeće godine presjedati Unijom i ne bi lijepo izgledalo da nemamo formiranu Vladu, a Plenković to smatra izuzetno važnim događajem. U Saboru je i kao nikad veliki broj “preletača” koji više neće vidjeti fotelju nakon izbora. Zato će vjerojatno, čak i ako HNS izađe iz Vlade, u ime “stabilnosti” i “građana” biti dovoljno ruku za proračun. A onda više nikakve perturbacije i sukobi nisu važni, osiguran je žestoki tempo nerada i samopromocije do jeseni 2020. godine.
