Postoji taj neki način života "na cesti", kad se nađeš u mjestu za koje nisi ni znao da postoji, kad ti je svejedno tko te gleda, bez ikakvih emocionalnih repova...
Portal 24sata medijski je pokrovitelj putovanja, a avanture Hrvoja Jurića možete pratiti u našoj podrubrici Putovanja.
Svi zainteresirani mogu poslati svoje recenzije s putovanja na kojima su bili i podijeliti dobre savjete, avanturistički duh i strast za pisanjem. Svoje recenzije šaljite na mail: mojeputovanje@24sata.hr.
Pretpostavljam kako je ovo tvoje, ne vjerujem da itko osim tebe ovdje koristi GoPro kameru - rekao je nepoznati čovjek i pružio mi bateriju. Očito mi je ispala dok sam premještao stvari u šator. Otišao je prema blagajni, vratio se s velikom šalicom kave i sjeo za stol pokraj. Kako je bilo jutro, a kiša je padala cijelu noć i stvari su mi bile poprilično mokre, nisam bio raspoložen za društvo, ali ipak...
Ponudio sam mu mjesto za svojim stolom, što je rado prihvatio. Putuješ negdje daleko? - upitao sam ga, jer sam primijetio njegov šator i pretovaren bicikl. Prema Rotterdamu, pratim rijeku Rajnu. Cijelim putem je biciklistička staza, što će mi svakako dobro doći nakon Alpa - rekao je, na što sam se pomalo iznenadio. Još jedan momak poput mene, koji se uputio biciklom po Alpama. Ja sam upravo došao iz Davosa, a krenuo sam iz Hrvatske - rekoh mu, na što me ozbiljno pogledao i nakon kratke stanke nabacio osmijeh.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Krenuo je iz Njemačke, da bi prešao preko cijele Austrije, spustio se u Italiju, skrenuo prema Švicarskoj i sada je na putu prema Rotterdamu. I sve to napravio je u tri tjedna. Penjao sam se na jedan manji prijevoj u Švicarskoj, nešto oko 2000 metara i to po cesti od 21 % uspona! Čovječe, imao sam osjećaj kao da se penjem na zid, a ne brdo! Dva dana mi je trebalo kako bih došao k sebi - pričao je, a ja sam točno znao kako se osjećao. Iako uspon na Stelvio nije bio toliko težak kao njegov, ipak je bio nešto najteže s čim sam se do sada susreo. Na pitanje kako ima toliko slobodnog vremena Marc se samo nasmijao i pitao me da taj dan zajedno bicikliramo, jer je priča preduga.
Na pragu četrdesete konačno je došao do toga da može reći kako živi životom koji je uvijek želio živjeti - dobar posao, puno slobodnog vremena i zgodna djevojka koja je, kako sam kasnije shvatio, jedna od mnogih. No, nije sve išlo po planu, pogotovo kada je pričao o tome kako je krenuo iz ničega. Nekako mi je ta priča bila poznata. Počeo sam raditi sa 16 godina, kada sam zapravo otišao od kuće i od tada se brinem za sebe.
Znaš, kao izgubljen klinac u "velikom svijetu", nailazio sam na mnoge probleme i teško sam se snalazio jer nisam imao nikoga tko bi mi rekao što je dobro, a što loše. Upisao sam školu, radio dva posla, nekada i više, pogotovo ljeti, i sve to kako bih jednog dana ostvario svoj san i imao vlastiti restoran. To je neopisivo, taj mir i užitak koji sam uživao dok sam radio u kuhinji...nadam se da si pronašao posao koji zaista voliš raditi - rekao mi je, a ja sam uzvratio osmijehom.
Marc je naporno radio i nakon dugo vremena prikupio je dovoljno novca kako bi kupio restoran i uredio ga baš onako kako je htio. Pronašao je odlične konobare, vodio je glavnu riječ u kuhinji i sve je bilo kao u snu. No, nakon dugih sedam godina i tek par slobodnih dana kroz cijelu godinu Marc je shvatio kako tim tempom neće izdržati dugo. Novac se gomilao, ali ga jednostavno nije imao kada potrošiti. Dugo je razmišljao što napraviti i došao je do zaključka da je prodaja restorana jedini logičan potez. Vrlo brzo pronašao je kupca i nakon svih kombinacija ostao je raditi u restoranu. -
- Čovječe, osjećao sam se kao da sam se odrekao vlastitog djeteta, možeš li ti to zamisliti? - rekao mi je dok smo vozili uz Bodensee, koje je uz Müritz najveće jezero u Njemačkoj. Marc je svako malo imao potrebu govoriti sada sam spreman, sada sam u punoj kondiciji, što me još više zaintrigiralo da pažljivije pratim njegove riječi. Nakon 30-ak kilometara napravili smo mali odmor i nisam mogao izdržati da ga ne upitam za što se toliko priprema.
Volja je ono što pokreće čovjeka
Vidim da si pozorno pratio moje riječi - rekao je - jesi li ikada čuo za izraz "Iron man"? Naravno - odgovorim - iznimno teška vrsta triatlona, ali i njih postoji nekoliko različitih, zar ne? Točno, a kroz dvije godine planiram se prijaviti na najzahtjevniji, onaj na Havajima - rekao je, a ja sam ostao bez riječi. Mnogi moji poznanici su mi rekli kako sam pomalo prestar za takve izazove koji su poprilično opasni, ali nikada se nisam osjećao tako zdrav i jak. Naredne dvije godine planiram održavati ovaj stupanj kondicije i to će biti sasvim dovoljno.
Ako ništa, barem ću probati. Znaš, velik je to izazov, u desetak sati moraš otplivati 4 km, biciklom odvoziti 180 km i nakon toga istrčati maraton, što je 42 km. Nije mi cilj pobijediti sve ostale, ovaj puta se utrkujem sa samim sobom i vjeruj mi, to je puno teže. Otpio sam gutljaj kave i pomislio kakva volja i fizička spremnost treba biti u čovjeku kako bi se koncentrirao na tako dugoročan i težak pothvat i to na pragu četrdesete. Čovječe, kako ljudi pomiču granice - rekoh mu, na što se samo nasmijao.
Ostatak dana vozili smo i pričali o planovima, željama i, naravno, ženama. Marc je bio pravi zavodnik s prekrasnom djevojkom koja ga je doma čekala i nizom također prekrasnih djevojaka koje je susreo uz cestu. To me itekako podsjetilo na moje prošlogodišnje putovanje, kad su se redale prilike za prilikom. Postoji taj neki način života "na cesti", kad se nađeš u mjestu za koje nisi ni znao da postoji, u malom baru, kad ti je tako svejedno tko te gleda i u kakvoj si odjeći, bez ikakvog opterećenja i emocionalnih repova iza sebe i ugledaš djevojku.
I krene jedno piće, pa drugo, a između par "laganih" riječi, čisto da rasplamsaš atmosferu. I naravno, suzdržan osmijeh i pogled koji uvijek prolazi, pogled koji otključava gotovo sva vrata. I onda se tako zareda par dana, pa i tjedana i misliš si kako je zaista lijepo putovati i upoznavati nove ljude. Što i nije daleko od istine.
Nakon nekih 90 km brže vožnje oprostio sam se s Marcom, koji je ostao pričekati jednu od svojih djevojaka i krenuo prema Bissingenu.
Konačno zasluženi odmor
Iako sam u kontaktu s gospodinom Zvonkom, dragim čovjekom koji se prije puno godina preselio iz Hrvatske u Njemačku, dogovorio dolazak oko 8 sati, vrlo brzo shvatio sam kako će to potrajati puno duže. Ispred sebe imao sam 55 km po teškom terenu - uglavnom brda. Uz velik umor i nekoliko ispijenih kava stigao sam u Bissingen tek u pola 11, zaustavio se na benzinskoj crpki i zamolio prodavačicu da kontaktira gospodina Zvonka. Djevojka mi je pomogla i gospodin Zvonko se vrlo brzo pojavio. - Ja sam mislio da si se ti izgubio i da ćeš doći sutra - rekao mi je i pružio ruku. - Ne znam što da vam kažem - odgovorim - danas sam prešao oko 145 km i zaista više ništa ne osjećam od umora. - Ajme, pa ovdje je sve brdovito! Ajde, prati me, pa ćemo te smjestiti i ideš na zasluženi odmor.
Hrvoje će na putu do najsjevernije točke proći kroz Sloveniju, Italiju, Švicarsku, Njemačku, Dansku i Norvešku, a svaki korak do Nordkappa možete pratiti na njegovoj Facebook stranici.
