Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Zar je lakše prihvatiti pijanog zeta nego izliječenu snahu?

Poznajem puno muškaraca koje društvo nije ni pomislilo odbaciti zato što piju. Za žene koje posrnu (i dignu se) ne vidim ni milost ni pokušaj da ih se razumije...

Neki dan sam bila na sahrani, mojoj bliskoj prijateljici umro je muž. Nevjenčani. Znamo se dvadesetak godina i zajedno smo puno prošle. Od dugih razgovora o poznanstvima zbog kojih je srce brže lupalo, zajedničkih bančenja, do gorkih suza zbog neuzvraćenih ljubavi i većih životnih nevolja. Njoj se davnih godina sviđala moja razigranost, meni njezina snaga. Uvijek je pazila da ja, sa svojih ružičastih oblaka, ne tresnem pregrubo. Jedan ju je rastanak slomio i odvukao na dno. Nekoliko godina alkohol joj je bio najbolji prijatelj, a ljudi su joj okretali leđa. Zbog opijanja je dobila i otkaz.  

U svojoj 43. godini, bez posla i bez krova nad glavom, u njezin je život napokon ušao i onaj pravi. Pomogao joj je ponovo stati na noge, bio joj podrška u izlječenju, školski primjer iskrenog partnerstva. I nas dvije smo se promijenile, ona je uz njega živnula, a ja sa slomljenim srcem iza sebe i danas pušem na hladno. Nakon pet godina zajedničkog života, u samo mjesec dana on je obolio i umro. Htjela ga je ispratiti s prstenom na ruci kojeg, sigurna sam, nikad kasnije ne bi skinula. No njegova je obitelj želju za brzim vjenčanjem dočekala na nož, zadnju želju svog sina nazvali su bunilom. Nekoliko dana kasnije on je bio u grobu, a oni ni na partu nisu stavili njezino ime. 

Je li kriza u ljudima doista probudila sve najgore?

U toj tuzi na sahrani, stajala je uz lijes, dva, tri koraka od njih. Nepoželjna, kao uljez. Silno sam se ponosila njome, ispratila je ljubav svog života uzdignute glave, ne razmišljajući što tko o tome misli. Gledala sam to sa strane i pitala se gdje je nestala ljudskost? Nisu li baš to trenuci kada svi sve zaboravljaju, a pruža se samo utjeha? Je li takav napadački stav bio usmjeren ka ženi od 48 godina, onoj koju, po onom plitkom, nitko nije htio, pa nije trebala ni sada, postati baš njihova snaha? Ili je ta kriza u ljudima doista probudila sve najgore? Je li baš taj vapaj za svakom kunom u glavama njegovih roditelja moju prijateljicu poistovjetio s beskrupuloznim lovcem na imovinu? Na sve što joj pripada, s prstenom ili bez njega? 

U toj tužnoj priči ipak se našla trunka milosti. Božje, ne ljudske. Na dan kad je umro, javili su joj da je dobila posao. No zbog jednog pada u svom životu, zauvijek je stigmatizirana. Od njegove obitelji kao stara cura koja je pod svaku cijenu htjela uloviti zadnji vlak. Od kolega na poslu kao nepouzdana osoba koja će prije ili kasnije opet zaviriti u čašicu. Od tako puno nekadašnjih prijatelja na prste jedne ruke mogu se nabrojati oni koji su još tu.

Poznajem puno muškaraca koje ni društvo ni obitelj nisu ni pomislili odbaciti zato što piju. Poznajem i ljude koji u 21. stoljeću njihovim ženama govore „šuti, muž ti je!“. I pitam se zašto je svima lakše prihvatiti pijanog zeta nego izliječenu snahu? Za žene koje posrnu (i dignu se) ne vidim ni milost ni pokušaj da ih se razumije. Štoviše, ima ljudi koji na ovu priču jesu odmahnuli rukom i rekli „da je vrijedila, udala bi se i prije 48.“  Jako bih voljela čuti koje su to godine nakon kojih se ljubav ne smije dogoditi? I je li nakon 30 i neke, sramotno i pomisliti na prvi brak? Ili na drugu životnu priliku? 

Nakon pet zajedničkih godina, prsten na ruci trebao je biti simbolika, opipljiv dio sjećanja na voljenog muškarca. Moja prijateljica ponovo je sama i slomljena, ali bez čašice pred sobom. Mogla je izabrati i drugi put, mogla se još jednom predati. Ali nije!   

Komentari (52)
  • Ovaj članak je prekrasan smo iz jednog razloga što je vjera u ljubavi toliko jaka da podigne čovjeka sa dna.... (bilo muško ili žensko). Znam za jednu takvu ljubav gdje je čovjek digao ženu koja se propila a još uz to imala troje djece .... i pijanog muža. Sada je to jedna prekrasna žena koja mu je podarila jednu curicu i koji se s toliko ljubavi brine za nju i njenu djecu tako da ja i dalje vjerujem u ljubav al onu pravu i toliko jako da si prihvaćen sa svim svojim manama .... toliko iskrenom ...eto ja sam shvatila taj članak na taj način ...ne na nešto sramotno što je to eto bila jedna žena koja je pala na dno nego na jačinu ljubavi koji na ruku na srce rijetko tko doživljava!

    15. 10. 2012,   21:37
  • Odlična kolumna! Mislim da većina nas je upoznata barem s jednim slučajem alkoholizma u slučaju muškarca i žene. Vjerujem da su većina iskustava jednaka Vašem. Zašto je tako? Ne znam. Ja sam mlađa generacija i postavila bih jedno pitanje koje se tiče mene (moje generacije): Zašto se drugačije vani, subotom gleda na curu koja pije.. kao nešto sramotno, neodgojeno, a drugačije na dečke.. "pa oni su dečki" ? I često čujem komentare: "Ma, kakav to muškarac ne pije pivo?" A žena kada pije, ne daj bože, još i boce.. kao nešto jako ružno. Želimo li mi to priznati ili ne, društvo nam se jako sporo mijenja i, nažalost, položaj muškarca i žene dugo neće biti jednak.

    15. 10. 2012,   20:53
  • I nije bitan prsten na ruci nego čovjek u srcu...

    15. 10. 2012,   21:40