Zbog čega je SDP dao slijepu podršku Zoranu Milanoviću?

Svog prvog predsjedničkog kandidata SDP je istaknuo 1997. godine, bio je to Zdravko Tomac. Vidjeli smo do čega je to kasnije dovelo.

Tri godine kasnije SDP je na predsjedničkim izborima podržao Dražena Budišu, tadašnjeg predsjednika HSLS-a. Sjećamo se i kako je to završilo.

Na narednim predsjedničkim izborima 2005. godine SDP je stao iza predsjednika Stjepana Mesića. Igrali su na sigurno.

Tek 2010. SDP je opet imao svog kandidata, Ivo Josipovića, koji se samo nekoliko mjeseci prije toga i službeno učlanio u stranku. Podržavali su ga i pet godina kasnije, s poznatim rezultatom.

A sada, SDP je odlučio dati podršku Zoranu Milanoviću, koji ipak neće biti predsjednički kandidat SDP-a. 

Na subotnjem Glavnom odboru Milanović je dobio podršku, s jednim suzdržanim i jednim glasom protiv. Bez rasprave, čak i bez nazočnosti kandidata kojem daju podršku. Bez predstavljanja programa, bez obećanja i smjernica.

Što to govori o SDP-u?

Kandidati kojih se srame

Prvo, da je druga najveća hrvatska stranka u trideset godina moderne povijesti istaknula samo dva svoja predsjednička kandidata: jednog kojeg se danas srami, drugog koji je odradio samo jedan mandat. I kojem nisu dali da se ponovno vrati u stranku. 

Na svim drugim izborima davali su podršku vanjskim kandidatima, liberalima i narodnjacima, a sada takvu podršku daju svom bivšem predsjedniku, premijeru i članu Zoranu Milanoviću.

Ne samo da mu daju podršku, logističku pomoć, stranačko zaleđe, a možda i financije, već pritom ne očekuju ništa zauzvrat.

Bizarna je to kombinacija.

Milanović nije želio ući u postupak predizbora kako ne bi raskolio stranku, koju je ionako sa svojim ljudima posvađao. Nije želio biti službeni kandidat jedne stranke, kako ne bi zbog toga ostao bez podrške drugih stranaka. 

Želio je podršku SDP-a, ali bez obaveze da toj stranci predstavi program, pruži obećanja, pa čak i da prevali preko usta da je kandidat ljevice.

SDP daje puno, a Milanović zapravo ne daje ništa.

SDP nema kontrolu

Bilo bi logično postaviti pitanje zašto je stranka na to pristala, kad ne bismo znali da je na sve to već pristajala na to ranije. Na davanje podrške desničarima, liberalima, gubitnicima.

Kako sada stvari stoje, SDP neće imati nikakvu kontrolu nad Milanovićevom kampanjom. Neće kontrolirati njegove poruke, a još manje će imati mogućnost distanciranja od njegovih gafova.

I to je također za SDP normalno. Milanović je deset godina radio što je htio, kako je htio, s kim je htio, a da mu SDP nije smio ništa prigovoriti.

Otišao je sa čela stranke s neplaćenom članarinom, ostavio SDP s 20 mandata manje u Saboru i u milijunskim dugovima, sa sramotnim nedolascima na posao zastupnika u Saboru, s famoznim nasljeđem "dede ustaše"...

SDP predobro poznaje Milanovića da bi mu slijepo vjerovao.

A opet, slijepo ga je slijedio dok je vodio SDP.

Može li povući podršku?

Možda Davor Bernardić opet traži alibi rješenje: ako Milanović pobijedi, to je i njegov uspjeh, ako izgubi, nije izgubio stranački kandidat SDP-a.

Međutim, što će SDP učiniti ako (i kad) Milanović napravi neki gaf?

Može li stranka povući svoju podršku u slučaju se da ponovi koketiranje s desnicom ili s nacionalizmom ili suverenizmom ili s nekakvim klemmovima ovog društva? Ili da do izražaja dođe Milanovićev karakter?

I što će se događati na terenu? Je li Milanović baš siguran da će ga lokalne organizacije tako zdušno podržavati, s obzirom da je iza sebe ostavio pustoš, svađu i raskol? 

Pitanja je puno, ali ostaje dojam da je sve ovo krivo postavljeno.

Stranka bez karaktera

SDP je prije deset godina uveo institut unutarstranačkih izbora za predsjedničkog kandidata. Na njima, svi kandidati natjecali su se sa svojim programima, idejama, pa i karakterima. SDP je izabrao kandidata za kojeg je mogao znati što predstavlja.

Ovoga vikenda, Zoranu Milanoviću davala se podrška na sjednici na kojoj on nije bio, na kojoj nije predstavio program, nije se ni obratio izaslanicima, niti su mu oni stigli postaviti pitanja. 

Što bi tu onda moglo poći krivo?

SDP već povijesno ima problem s predsjedničkim kandidatima. U trideset godina imao je samo dvojicu, podržavao je jednog gubitnika i igrao na sigurnog pobjednika. A sada daje podršku osobi koja se za tu podršku trebala mukotrpno boriti i pošteno izboriti.

Ali nije. 

Predsjednik s karakterom dobio je podršku stranke bez karaktera.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.