Zoran Milanović je u pravu. Za razliku od Račanove vlade, njegova ima stabilnost i koalicijski mir. Ali što se korisno izrodilo iz te političke bonanze? Zasad malo toga
Javnost je doista bila nezadovoljna dvojnim vođenjem države u doba premijera Ivice Račana. Kada se "prvo sastajala vlada, a onda je za pet minuta bio sastanak šefova koalicijskih stranaka", kako nas je jučer podsjetio premijer.
Bio je to paralelizam upravljanja, u kojem su se glavne političke odluke donosile na sastancima Šestorke, kasnije Petorke i Četvorke, dok su Sabor i Vlada služili tek kao protočni kotlić za provođenje zaključaka. Onda kad ih je bilo, naravno.
U Vladi gotovo da nije bilo šefova koalicijskih stranaka.
Samo Račan na straži
HSS-ov Zlatko Tomčić bio je predsjednik Sabora, HSLS-ov Dražen Budiša ušao je u Vladu na polovici mandata, pa odmah izašao, Ivan Jakovčić je napustio Vladu, a IDS koaliciju nakon svega godinu dana, LS-ov Vlado Gotovac nikad nije ni ušao. Baš kao ni HNS-ova Vesna Pusić.
A kad je Jozo Radoš stao na čelo novopečene LIBRE, nastale nakon rascjepa HSLS-a, otišao je iz Ministarstva obrane.
U Vladi je zapravo čitavo vrijeme sjedio samo predsjednik SDP-a Ivica Račan.
Bio je to koalicijski kaos u kojem su se stranke rascjepljivale, svađale i međusobno konkurirale, kada su sa sastanaka curile informacije u medije, a koalicija podsjećala na rogove u vreći. Kad je Račanova šestorka postala pojam za političku autodestrukciju.
Ali bilo je to vrijeme kad je Vlada imala zavidan sastav ministara do sada. Kada su političke svađe zapravo bile uteg oko vrata članova Vlade. I kad je vladala konstantna napetost između Račana i Stipe Mesića, i kad su radikalna desnica i paraobavještajno podzemlje uporno podrivali i rušili legalno izabranu vlast.
Što imamo danas?
Najbolje od najgorih
"Imamo najbolju i najstabilniju koalicijsku vladu do sada, najčistiju i najpošteniju", kazao je jučer Zoran Milanović. Ni Vesna Pusić se nije previše suzdržavala: "Naša koalicija jedna je od najboljih koje sam vidjela u Hrvatskoj, pa čak i u svijetu. Ne sjećam se nijedne koalicije koja je imala manje sukoba a da ju je trebalo više braniti od ove".
I to je istina, koalicija zaista ostavlja dojam stabilnosti.
Imaju prijateljskog i pasivnog šefa države, imaju praktički samo dva koalicijska partnera, od kojih je jedan totalno mizernog rejtinga. HDZ je u visokom stupnju raspadanja, njezin šef dozlaboga je nepopularan, parlamentarna većina neslomljiva, državni aparat čvrsto u Vladinim rukama (ili bi barem trebao biti), a zemlja je ušla u Europsku uniju.
Zvuči savršeno.
I sve to usprkos činjenici da se premijer uspio posvađati sa svima s kojima nije trebao, što je uzburkao frakcije u vlastitoj stranci, što je njegova zamjenica izbacila svog starog prijatelja i time dovela HNS na rub raspada, što HNS glumi oporbu samom SDP-u, a Milanović se godinu dana nije čuo s predsjednikom IDS-a.
I čak u tom relativnom miru i stabilnosti, ova Vlada opet nema rezultata.
Zokina bonanza
Iz onog Račanova kaosa izrodile su se barem neke reforme i ostvario neki gospodarski rast, realizirani su neki infrastrukturni projekti, raščišćen je barem dio nereda iz Tuđmanova doba, ostvarene su pretpostavke za Sanaderovo kupovanje socijalnog mira i "blagostanja" u idućih šest godina.
Iz ove Milanovićeve bonanze nije se još izrodilo ništa.
Osim premijerovih verbalnih ispada, Linićevih prijatelja, periodičnih promjena ministara, afera na svakodnevnoj bazi i negativnih pokazatelja kamo god se okreneš. Pa tako ni onaj Račan kaos iz današnje perspektive ne izgleda tako užasno.
Ali nema veze, bitno je da su sadašnji koalicijski partneri, njih oba, zadovoljni sami sobom. Kad već nisu zadovoljni građani.
I lijepo je vidjeti kako na sva usta sami sebe hvale. Jer teško će dočekati da to netko učini umjesto njih.
